Očito je moj najveći grijeh to što nisam majka. Kad nisi majka onda, valjda, ne možeš ni razumjeti neke od tih javnih izljeva ljubavi i pokazivanja djece kao da su neki trofeji. A to često baš možemo pronaći na društvenim mrežama. Možda je bolje da odšutim i ne kažem javno svoje mišljenje o mamama- blogericama.
Apsolutno mi je jasno da je nekome njegovo dijete najljepše, najpametnije, najbolje, i da sad ne pišem hrpetinu nekih drugih pridjeva. Ispadam zla kada nekom kažem da ima posve prosječno, ali, Hvala Bogu, zdravo dijete. Ispadam zla kad kažem prijateljici da malo manje izlaže djecu kojoj stotini prijatelja u svom zatvorenom profilu, jer – dođavola, ne mogu ti svi ti ljudi biti prijatelji i ne mogu biti baš svi dobronamjerni. Statistika je jednostavno takva.
Roditelji često zaborave kako djeca uče iz njihovih primjera i koliko djeca gledaju njihove male živote, kako gledaju jadne, male zavisti dok bijesno vrište slušajući ili gledajući primjerice vijesti na televiziji, ili neku utakmicu. A poznati smo po tome da svi znamo što trener i igrač trebaju (u)raditi dok vrištimo s kauča s nekim pićem u ruci.
Još jedan u nizu događaja je pokrenuo, ja bih to rekla – balkanske mase. Svi se nešto trse napisati R.I.P. dok s druge strane zlostavljaju zlostavljače. I tako u krug.
Kada pričamo/pišemo o mentalnom zdravlju, ili općenito o zdravlju koje i tako ignoriramo, nitko nije pretjerano zainteresiran za takvu temu. To vam govorim kao žena koja zna što volite čitati. Što se vas tiču hemeroidi, visoki krvni tlak ili bipolarni poremećaj, autizam… Vas se to ništa ne tiče! Znam i da nisam pretjerano popularna jer mi se ne da pisati o nekom novom puderu ili mi se ne da slagati kolaž sa sedam outfita koji će vam baš trebati. Znam. Ne sviđa se to ni mojim klijentima. Jer, iskreno rečeno, ne treba vam outfit. Treba vam mir u duši i glavi.
Nedavno smo i snimali jedan video u suradnji s Avonom koji je još jednom trebao potaknuti sve dionike društva na promišljanje o zlostavljanju, o nasilju. Čitali ste to. Čak i pogledali.
I? Jeste li što promijenili?
Znate li što vaša djeca uče dok gledate vijesti i vrištite kako je netko idiot, glupan, prodana duša… Što vaša djeca uče dok vi gledate političare, vrh ove države, ljude koji bi nas sve trebali štititi i predstavljati, dok besramno prozivaju jedni drugoga? Jeste li posve svjesni da vaša djeca, negdje, nekim krajičkom oka pobjeglim s neke igrice ili zadaće, gledaju sve to, upijaju, uče i misle da je to posve dopušteno, divno, odlično ponašanje koje će im moguće jednom donijeti uspjeh u društvu i zbog kojeg će ih jednom netko cijeniti? Odgajate male zlostavljače, a možda ste nesvjesni da to činite.
Nisu djeca kriva. Nisu djeca kriva što su roditelji slabo plaćeni, što imaju šefove zlostavljače, koji imaju svoje zlostavljače. Djeca nisu kriva što je situacija takva da za jedan pošten stan ne možeš zaraditi za još sto života. Djeca nisu kriva što je ovo društvo puno nepotizma i korupcije. Djeca nisu kriva što sve to gledaju i što odrastaju u nesretne, nezadovoljne ljude baš kakvi su im i roditelji. Nezadovoljni izgledom, garderobom, nezadovoljni situacijama u kojima se nalaze, u besparici, jer većina ovog stanovništva živi krpajući se. I sve to dok su im idoli izoperirani, polugoli, dok dečki u dobrim automobilima prikazuju djevojke kao komad mesa…
I vjerujte, ništa se neće promijeniti dok se ne preokrene mentalni sklop roditelja. Jer, nije normalno vrištati na voditelje vijesti, nije normalno pisati gnusne komentare na političkim portalima ili tračerajevima… I vi radite cyberbullying!
Nemate se što čuditi i pitati zašto djeca rade bullyng nad svojim vršnjacima zbog cipela, zbog izgleda, zbog ruksaka, zbog frizure, na internetu ili u školi.
Sve ste vi to krivi, dragi roditelji.
Neka mi nitko ne govori o nekome:
“On je nevin!” Samo nemojte. Jer ovdje nema nevinih.
Ivo Andrić, Prokleta avlija
