Nikad se nisam osjećala slabijim spolom, manje jačom, manje sposobnom. Nikad se nisam bojala noćne šetnje parkom i priča o manijacima. Taj dio o slabašnoj ženici u mome životu je posve isključen. Priznajem, nije da imam snage dići 100 kg, ali ni ne poznajem baš puno muškaraca koji je imaju. I nisam visoka 195 centimetara, ali se snađem dok mijenjam žarulju.
Nastavljam se na prošlotjednu kolumnu i počinjem s tezom o ženama kao jačima i sposobnijima. Nisam feministica. Ne mislim da se moramo boriti za bilo kakva prava. Nakon razgovora s prijateljima i ponekom prijateljicom, moj mali mozak je došao na par zaključaka. Muškarci tisućljećima uče milijarde žena da su slabije. Uče žene da su nježnije, plačljivije, plašljivije.
Zašto? Pa, jer nas se boje!
Sve nas na kraju čeka isto
Zašto su većina modnih kreatora muškarci? Zašto nas tjeraju da se sramimo oblina i glumimo sasušene vješalice? Zašto nas uvjeravaju da je to moderno i dobro? Zašto nastaje fama oko celulita, koji je posve prirodan? Zašto se čupamo od glave do pete? Skreću nam misli s važnijih tema. Ništa drugo. Uče nas biti opterećenima tako nevažnim stvarima. Zašto je većina poznatih kuhara muškoga spola, dok se u stvarnome svijetu većina muškaraca kloni štednjaka kao samog vraga? Pa samo zato što su nam to nametnuli. Napravili su od nas Barbie koja plače zbog slomljena nokta. Naučili su nas da trepćemo sa suzicom u oku i zabranili su nam lupanje šakom o stol. I da, naučili su nas da poželimo, barem jednom u životu, biti princeza. E sad, je li to maturalna zabava, vjenčanje ili moguće inauguracija, nije važno. Da. Maknite fokus s “mozga“, igrajte na taštinu, divite nam se.
Ne treba nam odredba da na listama mora biti najmanje 40% žena, u skladu sa zakonom o ravnopravnosti spolova. Ne trebaju nam manifestacije u kojima ćemo držati govorancije, pjevati ili plesati protiv nasilja nad ženama. Trebamo biti protiv bilo kakvog nasilja.
Ne trebamo biti na ulicama. To se uči doma, u naša četiri zida, poput onoga prvog “hvala” i “molim“.
Koliko puta vam je baka ili možda djed rekao “u moje vrijeme žena je…“. U četiri zida se osvješćuje ravnopravnost spolova. O tome nas trebaju učiti mame i tate, bake i djedovi. Počnite od postavljanja stola i pranja suđa.
Kada je djed pospremio stol? Moji nisu nikad, a uvijek su prvi sjeli jesti. Rekla bi baka “takva su vremena”.
Počnimo od odgoja u četiri zida i onda nema potrebe za manifestacijama, paradama i dizanjem ruku, hvatanjem, kako bi danas moderno rekli, jeftinih političkih bodova. Jer sve nas isto čeka, bio ti muškarac ili žena, jak ili slab.
You must be logged in to post a comment Login