Jednom davno bila sam romantična. Jednom davno možda sam i vjerovala u ono „da kraja života“. Danas je tako malo stvari u koje vjerujem. Ali, znam da vjerujem u sebe. Naučila sam i da će ti i Bog/ Jahve/Allah/ što li već, pomoći – ako pomogneš sam sebi.
Najčešće se rugam Ruskom Princu i njegovoj vjeri u leptiriće u trbuhu, u ljubav, u klecanje koljena i trnce koji ti mile tijelom. Joj, smiješan je. Gledati moju najdražu kobilicu u poodmakloj dobi toliko slijepo zaljubljenu u ljubav beskrajno me veseli, ali i izaziva. A znam da se boji samoće, za razliku od mene. Nije da ga žalim ili ismijavam. To bi bilo posve krivo, samo me očarava ta njegova vjera…
Ja samo ne vjerujem da ljubav, vječna, ljubav postoji. Ne vjerujem u ono što je njemu toliko sveto. Ne vjerujem u leptiriće. I kad progovori o njoj, toliko sam okrutna da mi ga bude žao. Želim mu najčešće reći: „Prijatelju, divno je to… Divno je tako slijepo vjerovati. To je blagoslov.“
Neki dan sam mu rekla da me podsjeća na neku pastoralu i počela sam mu čitati Gundulićevu Dubravku.
Da bar ja tako vjerujem!
Ali, ja nisam On. Ljubav je za mene sebična. Ljubav nije odricanje. Ljubav je uvijek pregovaranje, ucjenjivanje „ja tebi, ti meni“. Ljubav je uvijek ugovor, dogovor… Sebični smo. Priznajte. Sebični smo kad je ljubav u pitanju jednako kako smo sebični i kad molimo Boga.
Samo tražimo. Tražimo i tražimo. Tražimo pažnju, poljupce, poglede, riječi… Netko traži darove, netko sitnice… I želimo se osjećati dobro, jebeno dobro… Lebdjeti iznad oblaka, zar ne? Rijetko kad što damo?
Nakon toliko godina tišine, prije par godina sjela sam sa svojim bivšim dečkom na kavu. Znate, ludo sam ga voljela.
Žalim što moram reći da sam se razočarala sama sobom… Htjela sam osjetiti nešto. Bilo što. Ljutnju, ljubomoru, bijes… Nešto… Htjela sam nekog svog jebenog, posebnog leptirića, život je dosadan bez dramatičnih leptirića kakve ima moj Ruski Princ.
I ima li išta gore od ravnodušnosti?
Ne osjećam ništa, čak se ni ne sjetim… A to je tako tužno… A voljela sam.
I dok su se moje prijateljice preznojavale čekajući susret i dramatično izvješće, ja sam sjetila nečega, onoga nečega, ne znam kako to nazvati, što zamjeram nekim ženama oko sebe. Mislim da bih to mogla nazvati strahom. Strahom od samoće.
Što je to u toj samoći da te natjera na svašta? Kakav je to strah od samoće – pa da se ukrcaš u neki “automobil” samo da se ne voziš sam kroz život, samo da nisi u kategoriji „Samac“. Ukrcaš se u novi, nabrijani automobil pa shvatiš „izvanka gladac, iznutra jadac“.
A usamljenost? Ona se, svejedno, prikrada, poput magle obavija tvoje tijelo i misli i kad si okružen svim tim svojih suputnicima u blještavim automobilima. Shvatiš – svejedno, sam si. Svejedno se okruženo ljudima osjećaš okružen samoćom. Svejedno si neshvaćen i usamljen.
Zamjeram tim ženama jer trpe. Glume. Jer šute. Ne govorim sad o zlostavljanju. Ni fizičkom, ni psihičkom. Govorim o strahu, o (ne)sigurnim financijama, o donošenju odluka, o usamljenosti, o obavezama i očekivanjima kojima je svaka od nas (manje/više) opterećena. Govorim o tišini neizgovorenih riječi. Riječi koje vrište u našim glavama i žele biti oslobođene, žele van!
Zašto se bojite samoće?
Zašto prešućujete male, sitne nepravde? Zašto puštate da se gomilaju i gomilaju godinama dok vas ne proždru svojim gladnim raljama? Dok vas ne pretvore u nesretne, nezadovoljne i nezadovoljene.
Jak je samo onaj koji pobijedi sam sebe, onaj koji pobijedi svoj strah.
