Od dvosatne igre Davida Finchera, neobične priče o kralj(ević)u Marku i njegovom herojskom djelu Facebooku, tek je početnih pet minuta pričica o Suckerbergu s Harvarda kojeg komadi etiketiraju kao seronju, dok je sve ostalo manje-više slavodobitna šetnja Marka Zuckerberga Cukija od predsoblja elitnih društava kojima se žarko želio prikrpati do trona najmlađeg milijardera na svijetu na kojem, ironije li sudbine, sjedi sam kao duh.
Cijeli film naizgled dočarava transformaciju jednog krajnje nedruštvenog lika i formaciju njegovog vrlog novog svijeta oko kojeg se vrti sad već vrtoglavih pola milijarde sljedbenika: od očajnika do bezočnika, od šmokljana koji želi pod svaku cijenu upasti u odabrano društvo kako bi se mogao hvaliti pripadanjem vučjem bratstvu do vuka samotnjaka teškog masu love koji društvo posjeduje. Ipak, nije sve tako jednostavno. Na svakom nas koraku, poput zamke, dočekuje nova krinka – barem nas Fincher uspijeva uvjeriti u to. I kad u Zuckerbergovim očima (odnosno očima odličnog Jesseja Eisenberga) zaiskri emocija, na lokalno se zatopljenje već u sljedećem trenutku sruče tone hladnih, sterilnih opaski.
Čak se i motiv s početka filma odnosno pokretač Zukerbergovog kola sreće ubrzo ispostavlja kao lažan. Iako povrijeđen i osvetnički raspoložen jer ga jedna cukrena mala napuca kao papčinu, ne radi naš frend Cuki dar-mar na internetu zato da bi on hodao okružen prsatim komadima, ne, on korake čini zato jer skuži da o nekim sličnim stvarima sanjaju generacije napaljenih studoša. Njegov je san drugih boja – nikad se više ne vratiti u mišju rupu iz koje je ispuzao (ne)malom prilagodbom tuđih ideja i bacanjem Facebooka u lice svijetu.
Fincher i jest i nije imao težak posao. S obzirom na širinu i dužinu fenomena, film bi fejsbuk generacija pohrlila gledati sve i da mu je pečat redatelja udario Bergman, a ne tvorac Sedmice. S druge strane, nije svatko sposoban od suhoparnog programskog koda koji se vrti u glavama naših golobradih haktera stvoriti Da Vinčijev kod od filma (u smislu napetosti, naravno, kvaliteta je na strani Društvene mreže bila vjerojatno još dok je Fincher prelistavao knjigu snimanja), pa su gledatelji umjesto rastegnute drame temeljene na istinitim događajima dobili nevjerojatnu priču, maltene sajnsfikšn o uspjehu van granica razuma jednog geeka koji po svijetu hoda i preko ponekog leša prijeđe u papučama.
Da, društvance…. Najnedruštveniji lik na svijetu stvorit će društvenu mrežu bez premca i usput opako nagaziti svoje najbliže suradnike i nesuđene kolege koji će na koncu, nakon kraćeg ili duljeg premišljanja, s druge strane zelenog stola formirati pravi mali pravni klub boraca u namjeri da se domognu slatkih mrvica sa šećerbrega.
Kad govorimo o nevjerojatnom tempu Fincherova filma, dijalozi su druga važna točka kod koje se ostaje bez riječi. Scenarist Aaron Sorkin utrpao je u (svega) dva sata u usta naših junaka novog doba rečenica koliko bi se teško pronašlo i u kakvoj BBC-jevoj mini seriji od pet-šest epizoda. Izvrsni mladi protagonisti ispaljuju svoje linije teksta kao da u ustima nose kaćuše pa gledatelj, slušajući svakojake konverzacije harvardskih likova i freakova, katkad ima osjećaj da je upao u Stoneov Vod smrti usred unakrsne paljbe.
Fincher vješto vodi Zuckerbergove bitke – dvije sudske i onu kudikamo važniju, za život na visokoj nozi – miješajući ih i premećući brzo i spretno kao profesionalni kockar karte. Stvari se posebno zaoštravaju kad negdje na polovici filma na jedno Zuckerbergovo rame Fincher posjedne napsterotvorca i vražićka Seana Parkera (Justin Timberlake), koji figurira kao neka protuteža Eduardu Saverinu (Andrew Garfield), uvjetno rečeno, anđelčiću koji Marku šapuće na drugo uho. Do vrha svijeta, dakako, ne vode anđeli nego vragovi. Cuki će izabrati svoj put, Parker-Timberlake samo je još jedna smicalica za gledatelja. Vrag ne čuči na ramenu, on je u Cukiju. I ne spava.
Istinabog, ostaje dojam da se tvorci filma nastalog prema romanu "Slučajni milijarderi" Bena Mezricha nisu previše kockali (na kraju Cukija čak i tapšaju po ramenu: "Ti nisi seronja, Mark. Samo se jako trudiš biti.") pa nema ama baš nikakve bojazni da će se studiju, iako komandant Mark nije pretjerano lajkao Fincherov uradak, masan utržak na kino blagajnama rastopiti u džepovima advokata.
Da zaključimo parafrazirajući mamilicu s plakata: ne možeš stvoriti petsto milijuna zombija bez nekoliko čarolija i vradžbina. A Cuki, ma što god mislili o njemu, ispada čarobnjak. Barem onaj iz Oza. A oni, na kraju krajeva, u svojim kulama čame sami. Fincher nije čarobnjak, ali je vrstan redatelj. Možda nije stvorio film za dugotrajno pamćenje, ali za bjesomučno lajkanje definitivno jest.
Cijeli film naizgled dočarava transformaciju jednog krajnje nedruštvenog lika i formaciju njegovog vrlog novog svijeta oko kojeg se vrti sad već vrtoglavih pola milijarde sljedbenika: od očajnika do bezočnika, od šmokljana koji želi pod svaku cijenu upasti u odabrano društvo kako bi se mogao hvaliti pripadanjem vučjem bratstvu do vuka samotnjaka teškog masu love koji društvo posjeduje. Ipak, nije sve tako jednostavno. Na svakom nas koraku, poput zamke, dočekuje nova krinka – barem nas Fincher uspijeva uvjeriti u to. I kad u Zuckerbergovim očima (odnosno očima odličnog Jesseja Eisenberga) zaiskri emocija, na lokalno se zatopljenje već u sljedećem trenutku sruče tone hladnih, sterilnih opaski.
Čak se i motiv s početka filma odnosno pokretač Zukerbergovog kola sreće ubrzo ispostavlja kao lažan. Iako povrijeđen i osvetnički raspoložen jer ga jedna cukrena mala napuca kao papčinu, ne radi naš frend Cuki dar-mar na internetu zato da bi on hodao okružen prsatim komadima, ne, on korake čini zato jer skuži da o nekim sličnim stvarima sanjaju generacije napaljenih studoša. Njegov je san drugih boja – nikad se više ne vratiti u mišju rupu iz koje je ispuzao (ne)malom prilagodbom tuđih ideja i bacanjem Facebooka u lice svijetu.
Fincher i jest i nije imao težak posao. S obzirom na širinu i dužinu fenomena, film bi fejsbuk generacija pohrlila gledati sve i da mu je pečat redatelja udario Bergman, a ne tvorac Sedmice. S druge strane, nije svatko sposoban od suhoparnog programskog koda koji se vrti u glavama naših golobradih haktera stvoriti Da Vinčijev kod od filma (u smislu napetosti, naravno, kvaliteta je na strani Društvene mreže bila vjerojatno još dok je Fincher prelistavao knjigu snimanja), pa su gledatelji umjesto rastegnute drame temeljene na istinitim događajima dobili nevjerojatnu priču, maltene sajnsfikšn o uspjehu van granica razuma jednog geeka koji po svijetu hoda i preko ponekog leša prijeđe u papučama.
Da, društvance…. Najnedruštveniji lik na svijetu stvorit će društvenu mrežu bez premca i usput opako nagaziti svoje najbliže suradnike i nesuđene kolege koji će na koncu, nakon kraćeg ili duljeg premišljanja, s druge strane zelenog stola formirati pravi mali pravni klub boraca u namjeri da se domognu slatkih mrvica sa šećerbrega.
Kad govorimo o nevjerojatnom tempu Fincherova filma, dijalozi su druga važna točka kod koje se ostaje bez riječi. Scenarist Aaron Sorkin utrpao je u (svega) dva sata u usta naših junaka novog doba rečenica koliko bi se teško pronašlo i u kakvoj BBC-jevoj mini seriji od pet-šest epizoda. Izvrsni mladi protagonisti ispaljuju svoje linije teksta kao da u ustima nose kaćuše pa gledatelj, slušajući svakojake konverzacije harvardskih likova i freakova, katkad ima osjećaj da je upao u Stoneov Vod smrti usred unakrsne paljbe.
Fincher vješto vodi Zuckerbergove bitke – dvije sudske i onu kudikamo važniju, za život na visokoj nozi – miješajući ih i premećući brzo i spretno kao profesionalni kockar karte. Stvari se posebno zaoštravaju kad negdje na polovici filma na jedno Zuckerbergovo rame Fincher posjedne napsterotvorca i vražićka Seana Parkera (Justin Timberlake), koji figurira kao neka protuteža Eduardu Saverinu (Andrew Garfield), uvjetno rečeno, anđelčiću koji Marku šapuće na drugo uho. Do vrha svijeta, dakako, ne vode anđeli nego vragovi. Cuki će izabrati svoj put, Parker-Timberlake samo je još jedna smicalica za gledatelja. Vrag ne čuči na ramenu, on je u Cukiju. I ne spava.
Istinabog, ostaje dojam da se tvorci filma nastalog prema romanu "Slučajni milijarderi" Bena Mezricha nisu previše kockali (na kraju Cukija čak i tapšaju po ramenu: "Ti nisi seronja, Mark. Samo se jako trudiš biti.") pa nema ama baš nikakve bojazni da će se studiju, iako komandant Mark nije pretjerano lajkao Fincherov uradak, masan utržak na kino blagajnama rastopiti u džepovima advokata.
Da zaključimo parafrazirajući mamilicu s plakata: ne možeš stvoriti petsto milijuna zombija bez nekoliko čarolija i vradžbina. A Cuki, ma što god mislili o njemu, ispada čarobnjak. Barem onaj iz Oza. A oni, na kraju krajeva, u svojim kulama čame sami. Fincher nije čarobnjak, ali je vrstan redatelj. Možda nije stvorio film za dugotrajno pamćenje, ali za bjesomučno lajkanje definitivno jest.
You must be logged in to post a comment Login