Sve se češće osjećam kao pripadnik ljudske vrste koja lagano, ali sigurno i postepeno izumire. Sve nas je manje, pomislim često. Teško se snalazim u sadašnjem vremenu s današnjim ljudima.
Ponekad pomislim da je to razlog moje sve češće izolacije pod dobrim izgovorom koji često plasiram, da sam jednostavno – teški introvert. Možda nije do mene, možda je do vremena, možda je do ljudi. Možda je do svega pomalo.
Kad uploviš u neke srednje godine onda se vrlo teško prilagođavaš. Vrlo teško se mijenjaš i sve češće se grčevito držiš svojih principa po kojima živiš jer si tako naučio. Ali nije, vremena, kao i ljudi – sve se mijenja. Svi se negdje u nekom smjeru mijenjamo ili bar pokušavamo mijenjati se.
Ne mogu ne primijetiti, jer svakodnevno se borim s time, došlo je neko novo vrijeme s nekim novim generacijama koje imaju sasvim nove i meni nepoznate postavke u glavama. Naravno, postavke totalno oprečne onima s kojima sam ja i nekolicina odrasli. I moram priznati da mi je izuzetno teško razumjeti te nove postavke, ali nemam izbora. Ili prihvati i počni se ponašati kao masa, ili razbijaš glavu tražeći smisao u besmislu. Nema se tu što puno za reći…
Družim se i s ljudima mlađim od sebe i pričamo o svemu i svačemu, teme se ne biraju, glavno da razgovor ide. Pozorno ih slušam ih i pokušavam razumjeti njihov životni mindset i često mi bude jako teško. Kao da to nije moj svijet, kao da mi neki neuroni u mozgu nisu spojeni, pa iako pričamo istim jezikom, ne razumijem svijet u kojem oni žive. Iako živimo fizički u istom svijetu i vremenu, ali toliko različitom.
Vrlo često se susrećem s riječima kako oni žive u trenutku, odnosno kako im dođe taj moment tako se i ponašaju, valjda to znači – prema emociji. Ne znam kakav je to način života, niti znam kako je živjeti u trenutku, jer su me naučili da u životu imaš ciljeve, ideje i planove prema kojima ideš, stvaraš si put i planiraš – ako ne detaljno onda barem okvirno, ali imaš neke smjerove, ne letaš kao muha amo tamo.
Naučili su me i da kad ti se nešto ne da, ako si nekom obećao onda to moraš odraditi, jer obećanje je obećanje, riječ se mora održati i iza svoje riječi moraš stajati!
Također, što nikako ne mogu razumjeti i provariti i nešto s čim se borim na skoro pa dnevnoj bazi je ne čitanje poruka, ne odgovaranje na iste, ne javljanje na pozive. Furkica je, sve kao nešto opušteno, polako, ima vremena, lako ćemo… Ne kužim te nove furkice jer javljanje na mobilni, odgovaranje na poruke je meni stvar osobne kulture i na kraju krajeva izraz poštovanja prema onom koji te iz nekog razloga kontaktirao.
Ili više ne znamo što znači riječ: POŠTOVANJE?
Ili ne znamo što znači: RED?
Prijatelji me uvjeravaju kako je danas sasvim normalno tako živjeti, kako je takvo ponašanje “novo normalno” i kako je sve ovo ustvari vrlo prihvatljivo te, što se prije prilagodim, bit će mi lakše.
Međutim, sasvim mi je bilo dosta “novog normalnog” od prije par godina kad su nas svih suptilno sludili i ovo “novo normalno” teško da ću ikada moći razumjeti. Vremenom ću vjerojatno negdje, koliko god prkosila sistemu, nove norme (ne)ponašanja prihvatiti, ma koliko mi god bilo teško i nelogično. Ustvari, vremenom ću se prestati čuditi.
Jer, apsolutno svi, koliko god prkosili i ne razumjeli često nesvjesno uletimo u mašinu i postanemo, nažalost, dio mase i ponašamo se upravo isto kao i većina.
Nažalost!
A danas je masa takva kakva je, i nije baš za neku pohvalu, više je za pokudu. Mnoge vrijednosti su se izgubile ili se naziru još samo u tragovima.
I kao da ona stara: “Ne čini drugima što ne želiš sebi”, više ne vrijedi, kao da smo je svi zaboravili, a nikako ne bi smjeli, pa živimo upravo onako kako nam se hoće, bez imalo ičeg prema ikome…
