Iskreno, nisam neki ljubitelj novih, modernih termina u izražavanju. Ne koristim ih rado – iako mi ponekad, sasvim nepromišljeno, i izlete. Ipak, trudim se držati riječi koje su dio mog materinjeg jezika, onih s kojima sam odrasla i koje razumijem bez fusnota.
No jedan termin, koliko god mi bio nepretenciozan, ne mogu zaobići. Ghosting. Riječ koja je postala neizbježna u virtualnom svijetu. Toliko prisutna da je gotovo nemoguće da je nismo doživjeli – ako ne na vlastitoj koži, onda kroz nekog bliskog. O njemu se govori, piše, analizira ga se, istražuje. I svi znamo točno o čemu je riječ.
Iskustvo nestajanja bez objašnjenja
I sama sam u nekoliko navrata bila „žrtva“ ghostanja. Žrtva nestajanja. Iščeznuća s druge strane.
Bila sam ona koja nikada nije dobila odgovor na postavljeno pitanje. Ona čija je poruka danima ostajala otvorena – ponekad čak i pročitana – bez ikakve povratne reakcije.
I kako se osjećaš u takvoj situaciji? Kako se može osjećati netko tko nikad ne dobije odgovor? Kako se osjećaš kad pošalješ sasvim bezazlenu poruku, a zauzvrat dobiješ – tišinu?
Osjećaš se jadno. Iznevjereno. Bezvrijedno. Kao da ti iznad glave visi stotinu teških upitnika dok se istovremeno pitaš još tisuću i jedno logično pitanje:”Zašto? Zašto bez riječi? Bez pozdrava? Bez ikakvog objašnjenja?“
Traženje krivnje na pogrešnom mjestu
I onda počneš kopati po sebi. Tražiti problem u sebi. U svakoj svojoj rečenici, tonu, zarezu.
Jer, naravno – ti si kriva. Pitanje koje sam si postavila bezbroj puta bilo je uvijek isto: “Jesam li ja kriva jer je netko samo nestao? Je li i ovaj put do mene?“
Zdravorazumski, i jedini ispravan odgovor do kojeg sam došla jest ovaj, ako te netko ghosta – nije do tebe. Nije do nas. Do te osobe je. Do njezine nezrelosti, nekulture, neodgoja i neobazrivosti.
Komunikaciju smo naučili kao djeca. Ili smo barem trebali.
Temeljne postavke normalne komunikacije usvajamo još u vrtiću.
Kao djeca znali smo reći:
„Neću se više igrati.“
„Idem doma.“
„Ljut sam.“
Pa kako je moguće da kao odrasli ljudi ne znamo reći:
„Ne želim više razgovarati.“
„Ovo mi nije to.“
„Nemam interesa.“
Kada je nestajanje postalo prihvatljivije od rečenice? Kada je tišina dobila veću težinu od iskrenosti?
Nije problem u vremenu, nego u hrabrosti
Ghostanje se često opravdava ubrzanim tempom života, pretrpanim inboxima, manjkom vremena i strahom od konflikta. Budimo realni – nije problem u vremenu. Problem je u hrabrosti.
Problem je u tome imaš li dovoljno „muda“ da se suočiš i kažeš: ne želim.
Jer ako nemaš hrabrosti to napisati putem poruke, iza malog ekrana, kako se onda nosiš s puno većim izazovima u stvarnom životu, licem u lice?
Gdje su onda ta muda?
Odgovor nije obaveza – nego poštovanje
Nije problem u obavezama, nego u odgovornosti. Odgovoriti nekome ne znači obavezati se na nastavak odnosa. Znači pokazati minimum poštovanja prema drugom ljudskom biću.
Najlakše je nestati. Najlakše je ostaviti nekoga u limbu.
Ali ghostanje nije bezazlena pojava. Nije „samo online stvar“. Nije nešto što treba normalizirati i opravdavati rečenicom: „Pa to je danas normalno.“ Nije normalno. I nikada neće biti.
Iza svake neodgovorene poruke stoji stvarna osoba
Iza svake neodgovorene poruke stoji stvaran čovjek. Sa svojim mislima, nesigurnostima, pitanjima, emocijama, nadanjima i vjerom. Žena. Muškarac. Dijete.
Osoba koja će danima vrtjeti isti razgovor u glavi. Tražiti pogrešku tamo gdje je nema. Pokušavati razumjeti nešto što joj nikada nije objašnjeno.
Tišina je izbor – i govori sve
Istina je jednostavna i pomalo bolna: ljudi koji ghostaju najčešće nemaju lošu namjeru. Njima je samo lakše pobjeći nego objasniti. Lakše zatvoriti aplikaciju nego zatvoriti priču.
I ne – nije do tebe. Nije do mene. Nije do nas koji pišemo i čekamo. Do onih je koji biraju šutnju umjesto riječi.
Ne možemo promijeniti moderan svijet komunikacije, ali možemo birati kako ćemo se mi u njemu ponašati. Možemo birati da ne nestajemo. Da govorimo. Da budemo jasni, čak i kad je neugodno.
Jer ponekad je jedno iskreno „ne“ puno zdravije od beskonačne tišine koja ostavlja stotinu pitanja bez odgovora.
A ostaviti nekoga u takvoj energiji?
Ne, to nikada nije fer.