Gotovo je. Konačno je završilo vrijeme ludila, slavlja, blještavila i sjaja. Završio je period neumjerenosti – u jelu, piću i trošenju… tko ima, tko može. A živimo u vremenu nemogućih cijena koje svakim danom sve suludije lete u nebesa.
Završilo je i vrijeme praznika, spajanja radnih i neradnih dana kako bi se ugrabilo barem malo mini-godišnjeg odmora – opet, naravno, tko može.
Jesam li sretna što je sve završilo? Jesam. I te kako. Puna mi je kapa tog ludila.
Trošak i licemjerje
Puna mi je kapa sumanutog trošenja, od kojeg ćemo se još mjesecima oporavljati. Puna mi je kapa neumjerenog žderanja i pijenja. Najviše mi je puna kapa ljudskog licemjerja koje u prosincu kao da ispliva na površinu.
Onaj lažni osmijeh, mlohav stisak ruke, kroz zube izgovoreno „sve najbolje“ uz kiseli osmijeh koji se ne može sakriti, dok u sebi o toj osobi mislimo sve samo ne lijepe stvari. Jebi ga, ljudi smo. Nekoga volimo više, nekoga manje. Nekoga uopće ne volimo, ali red je red – čestitati, poželjeti svako dobro. Ako ništa drugo, barem reda radi.
I tako kroz život masu stvari radimo reda radi ili radi mira u kući. Vjerujem da je taj obrazac svima poznat i da ga je svatko od nas barem jednom iskusio.
Puna mi je kapa i namještenih osmijeha, lažne sreće i odjednom ogromne, bezrezervne velikodušnosti.
Zašto baš u prosincu? Ne bi li razumijevanje, empatiju i osmijeh trebali vježbati svaki dan, ili barem povremeno tijekom tjedna?
Da, namjerno kažem vježbati, jer sve je manje ljudi koji zaista žive te vrijednosti. Pogubili smo se. Dopustili smo da sebičnost, gorčina, ljubomora i jal prevladaju, a sve to ostavlja gorak okus u ustima. Treba li nam to? Ne. Ali ga svejedno ponekad imamo.
Sve u svemu – gotovo je. Završio je novogodišnji cirkus i polako se vraćamo u normalu. Idemo ispočetka, u još jednu novu godinu koja nam nosi tko zna što: lijepe trenutke, sreću, nova poznanstva, ljubavi.
Život je nepredvidiv i kolo sreće se okrene u trenu – nikad nisi siguran hoćeš li završiti gore ili dolje.
Ne odlučujem, jer zeznem
Svima koji su donijeli novogodišnje odluke želim da hrabro i ustrajno idu prema njima – i da nisu već odustali.
Ja ih ne donosim. Sve sam ih iz godine u godinu uredno zajebala. Izdržala bih nekoliko dana, a onda se bacila u još veću frustraciju. S vremenom sam odustala od takvih ideja – to nije za mene. To je za strpljive i disciplinirane.
Ako nešto odlučim, odlučim sada i odmah. Čekati ponedjeljak ili 1. siječnja meni je suludo. Ja nisam taj kalibar.
Ono što primjećujem oko sebe je siječanjski detoks – i nije čudo, s obzirom na to koliko smo se u prosincu zatrpali svime i svačime.
A sad – štednja
Druga stvar koja je očita jest siječanjska štednja i rekalkulacija. Kod većine, pa tako i kod mene, to nije dobrovoljna štednja, nego ona prisilna. Kartice su došle na naplatu i jedno je sigurno – boli glava.
Ništa novo. Svake godine ista priča. I svake godine si kažem: nikad više.
Što napravim? Isto ponovim. Iz godine u godinu.
Možda jednom naučim. Iako, ako nisam do sada, vjerojatno ni neću.
Ali ajde – nova godina, nova prilika za financijsko opismenjavanje. Možda ove godine budem pametnija.
Sve u svemu, drago mi je da je gotovo. Da je iza nas. Da su krenuli novi počeci.
Na kraju se, od svih trošenja, jela, pića, odluka, detoksa i ostalih gluposti, sve uvijek svede na isto:
samo nek smo živi i zdravi. Sve ostalo dođe i prođe.