Javlja mi frendica, umro joj je nono. Hm, i nije mi baš nekako počeo dan, nije mi baš nekako počeo ni novi tjedan s tako tužnim vijestima rano ujutro.
Onako usputno izrazim joj saučešće uz objašnjenje da razumijem da joj je teško, ali hajmo biti iskreni, spasio se, i sebe i njih. Star čovjek u 90 i nekim, jako fine godine, reklo bi se, proživio je život, star je, ovisan, sa 101 dijagnozom.
Usput, letimično razmišljam, hoće li netko od naše generacije ući u 90 i neke godine? Ne znam, nekako baš i nisam sigurna.
Slušam njenu bol koju pokušava verbalizirati, njenu žal, njenu grižnju savjest, jer nonića nije posjetila u bolnici, jer si je dozvolila da umre sam. Onaj, tko to nije prošao, ne može razumjeti, strašne su to stvari i borbe.
Stižu me sjećanja
Trenutno sam se vratila iz sadašnjeg trenutka u svoju priču od prije nekoliko godina kad sam kružila autom oko bolnice u kojoj je na odjelu intenzivne ležao moj otac. Sjećam se tog Božića, kao da je bilo jučer. Kružila sam autom oko bolnice gatajući, idem li na odjel ili ne idem?
Išla bih, jer me srce vuklo gore, jer sam željela biti s ocem, jer nisam mogla dozvoliti da napusti ovaj svijet sam bez ikog svog tko će ga držati za ruku, u nekom nepoznatom prostoru s puno nepoznatih ljudi oko sebe koji jedva i da ga primijete. S ljudima za koje je on samo pacijent s neizlječivom dijagnozom i čeka se kraj.
To jutro nisam otišla kod njega, to je ujedno bilo i njegovo posljednje jutro. Ipak strah je napravio svoje. Strah mi nije dozvolio da odem, nisam bila toliko hrabra da se suočim s činjenicom da možda umre meni na rukama. Nisam mogla. Nisam mogla niti zamisliti da ću jednom morati živjeti s tom činjenicom. Nikako ne.
Strah i grižnja savjesti
Kasnije, kad je sve završilo, upravo radi vlastitog straha mi je proradila grižnja savjest koja me uzastopno pratila godinama. Sama sebi sam obećala da, ako budem ikada imala priliku, s mamom ću, kad bude vrijeme, ostati do kraja. Realno, bila je samo misao, tko bi ikada rekao da će postati baš tako.
Zanimljivo je kako ti život ponekad baš posloži priču onako kako si jednom davno sam sebi zamislio, iako si negdje bio siguran da je sve samo jedno veliko „ako bude…“ Nevjerojatno.
I da, nakon samo nekoliko godina, sve ono što sam propustila s ocem, dobila sam priliku „ispraviti“ s mamom. Nevjerojatno.
Nisam je ostavila samu
Ne. Nisam je ostavila samu, bila sam s njom, eto tako, čisto da sam tamo, da je držim za ruku, vjerojatno negdje podsvjesno sam ispravljala svoje greške. Upravo iz tih iskustava mogu razumjeti ljude oko sebe, znam kako im je, prošla sam sve sama.
Iz osobnog, tužnog iskustva mogu mirno reći prijateljici koju sada muče filmovi koji su i mene samu jednom proganjali: „Gledati nekog dragog i bliskog kako, iz ovog nama poznatog svijeta duša, prelazi u neki novi nepoznat svijet, vrlo je bolno. Fizičke promjene se događaju iz sekunde u sekundu, istovremeno je zapanjujuće zanimljivo, ali i vrlo zastrašujuće, emotivno teško. Teško je, ali negdje i životno osvještavajuće jer ti na tisuće pitanja prolazi kroz glavu dok sjediš pored kreveta… Stoga, draga, nemoj biti tužna, nekad je stvarno bolje pustiti da nam dragi ljudi ostanu u pamćenju onakvi kakvi su jednom nekad bili. Kako biva u životu, krajevi nisu nikad lijepi, a ovakvi ponajmanje, vjeruj mi…“
