Pospan sam, dragi moji, jako. Buraz je noćas, brat-bratu, ispilio deset metara drva pa sam zaspao tek negdje pred zoru. Sve sam pokušao; nekoliko sam ga puta prodrmao, lupao, zviždukao, molio sve svece kojih sam se mogao sjetiti bez katoličkoga kalendara… I ništa, hrkao je i dalje. Srećom, danas je praznik pa ne moram na posao. Gdje bih vjerojatno kunjao za računalom sve dok me ne pošalju kući.
Sad je negdje vani, dao sam mu ključeve da se ode provozati, a ja ću napisati kolumnu pa u kadu. Sve dok imam tople vode, ondje na miru mogu dremuckati, bez uznemirivanja. Mobitele ću isključiti, jer drugi Arhimedov zakon kaže da uvijek zazvone kad uronite tijelo u tekućinu. Izaći ću iz nje tek kad se smežuram poput stare babe. Ili kad mi narastu plivaće kožice, svejedno.
Valjda se neću utopiti. Bilo bi previše apsurdno da poginem u kupaonici. Ipak, to bi mi zauvijek riješilo probleme s nesanicom. Jer ostale sam mogućnosti potrošio: čepiće za uši, resetiranje alkoholom, izražajno čitanje Kanta i Hegela… Ne vrijedi. Kad zaspim, ništa me ne može probuditi. Ni topovi. Ali da uronim u carstvo snova treba mi apsolutna tišina, kao u gluhoj sobi. U suprotnom mogu samo šiziti. A kad poživčanim, više mi se ionako ne spava. Pa buljim u televizor do jutra.
Doduše, i ja hrčem. Ali rijetko – samo kad sam strašno umoran. I naravno, ne radim to namjerno, potpuno sam nesvjestan svoje mane. Zato se nemam pravo ljutiti na noćne bukače. Ipak, čini mi se da ljudi prilično podcjenjuju moju muku. Jer nespavanje nije ništa drugo doli mučenje, i to vrlo perfidno. Čovjek poludi od toga. U trenu bi priznao sve svoje tajne i zločine, samo da može usnuti. I što je najgore, ne može se na to naviknuti. Svatko ima svoj bioritam pa otpadaju (debilni) prigovori tipa "da si doista umoran, zaspao bi". Ma nemoj! Da si ti doista pametan, ne bi ležao kraj mene. Jer riskiraš smrt u krevetu. Od onoga što prvo dohvatim. Recimo, pepeljare.
Sad je negdje vani, dao sam mu ključeve da se ode provozati, a ja ću napisati kolumnu pa u kadu. Sve dok imam tople vode, ondje na miru mogu dremuckati, bez uznemirivanja. Mobitele ću isključiti, jer drugi Arhimedov zakon kaže da uvijek zazvone kad uronite tijelo u tekućinu. Izaći ću iz nje tek kad se smežuram poput stare babe. Ili kad mi narastu plivaće kožice, svejedno.
Valjda se neću utopiti. Bilo bi previše apsurdno da poginem u kupaonici. Ipak, to bi mi zauvijek riješilo probleme s nesanicom. Jer ostale sam mogućnosti potrošio: čepiće za uši, resetiranje alkoholom, izražajno čitanje Kanta i Hegela… Ne vrijedi. Kad zaspim, ništa me ne može probuditi. Ni topovi. Ali da uronim u carstvo snova treba mi apsolutna tišina, kao u gluhoj sobi. U suprotnom mogu samo šiziti. A kad poživčanim, više mi se ionako ne spava. Pa buljim u televizor do jutra.
Doduše, i ja hrčem. Ali rijetko – samo kad sam strašno umoran. I naravno, ne radim to namjerno, potpuno sam nesvjestan svoje mane. Zato se nemam pravo ljutiti na noćne bukače. Ipak, čini mi se da ljudi prilično podcjenjuju moju muku. Jer nespavanje nije ništa drugo doli mučenje, i to vrlo perfidno. Čovjek poludi od toga. U trenu bi priznao sve svoje tajne i zločine, samo da može usnuti. I što je najgore, ne može se na to naviknuti. Svatko ima svoj bioritam pa otpadaju (debilni) prigovori tipa "da si doista umoran, zaspao bi". Ma nemoj! Da si ti doista pametan, ne bi ležao kraj mene. Jer riskiraš smrt u krevetu. Od onoga što prvo dohvatim. Recimo, pepeljare.
You must be logged in to post a comment Login