I ja se bojim…

U glavi sam imala sasvim drugačiji tekst za kraj godine. Razmišljala sam o pozitivnim i dobrim stvarima koje su se ove godine dogodile, što smo svi mogli naučiti, koliko smo ojačali, spremniji na puno više nego što mislimo da možemo. No, opet se dogodilo ono što nam tjera strah u kosti, nažalost puno gore, jače i razornije od 22. ožujka.

Upravo zato ćemo danas razgovarati o mentalnom zdravlju.

Ono što smo ove godine svi proživjeli je traumatično iskustvo koje će nas obilježiti do kraja života. Krenuvši od lockdowna, potresa, razrušenih zgrada, brojnih zaraženih koronavirusom, mnogi i od vas koji čitate ovo ili vaši bližnji, a za kraj godine nešto što smo molili da se ne ponovi dok smo živi.

Ove godine ste mogli pročitati brojne članke na temu mentalnog zdravlja, od toga kako si pomoći, što činiti u vrijeme panike i potresa, koliki je broj ljudi posegnuo za tabletama protiv depresije, anksioznosti, tabletama za spavanje.

Svi koji ste među njima, niste sami. Poražavajuće je što se potreba za psihološkom pomoći kod nas i dalje smatra sramotnom. Nije sramotno okrenuti besplatni broj i razgovarati sa stručnom osobom. Nije sramota popiti tabletu za smirenje, da bolje spavamo. Ja sam sklona napadajima panike. I da, nakon što smo istrčali iz zgrade u ponedjeljak iza podnevna, opet sam imala napadaj. Žalosno je što se ove godine toliko puta to dogodilo da sam, srećom, naučila kako se sama smiriti.

Nije sramota reći “imam napadaj panike, anksiozna sam, depresivna”,  jer što smo ove godine proživjeli i još uvijek proživljavamo, to što nam se tlo pod nogama neprestano trese je zaista šokantno i traumatično. Ta panika, šok i nevjerica, velika su trauma i za tijelo i za psihu. Puno ljudi olako odmahuje rukom kada se spomene panika, depresija i anksioznost i upravo je to razlog što toliko malo ljudi priznaje da nisu dobro.

Nemojte potiskivati osjećaje.

Plačite, vrištite, tresite se, prođite taj šok na način kako vaše tijelo reagira. Nemojte potiskivati traumu jer tako će biti još gore. Ako se ne osjećate sigurno, nemojte biti sami, svi smo u istom sranju i jedan kauč kod frendice ili obitelji će pomoći. Ni ja ne mogu biti sama. Noć nakon potresa, u stanu uz dečka, bio je i bratić. Sigurnija sam, mirnija, ali znam da je to privilegija – što imam nekog oko sebe, posebno u toplom domu uz tek napravljeni ručak ili večeru.

Ali, to ne znači da sam dobro. Nemojte oklijevati i posjetite stranicu https://www.psiholoskapomoc.hr/.

Držite se, dišite i ne zaboravite – niste sami!