Brojke koje vam danas predstavljamo poražavajuće su. Nažalost, ostat će takve sve dok OSI ne postanu sastavni dio društva i sustava, sve dok zakoni ne pruže ruku najranjivijoj skupini. Ne samo zakoni, već i ljudi. Znate li, zapravo, vjerujem da ne znate kako je sve češća pojava u školama/vrtićima gdje se roditelji djece bez invaliditeta silom bore da se iz grupe izbaci dijete s teškoćama u razvoju? Čak se pišu i peticije.
Neki od njih su željeli izaći u medije, međutim u posljednji trenutak su odustali iz njima poznatih razloga. Moje osobno mišljenje jest da se s takvim pričama treba izaći u medije. Reći istinu. Pokazati na što su sve ljudi sposobni, koliko se očito boje različitosti. Zašto? I mene to zanima. Jer invaliditet djeteta neće prijeći na drugo dijete. Apsurdno je u današnje vrijeme naglašavati kako to nisu vodene kozice.
Inkluzija je ono što djeci (i odraslima) treba. Trebaju se osjećati prihvaćeno, voljeno, razvijati svoje komunikacijske vještine, obrazovati se. Upravo ti ljudi koji se toliko protive blizini djece s teškoćama im to ne dopuštaju. Sigurno se čudite dok ovo čitate i ne vjerujete da ima takvih ljudi. Ima nažalost, puno više nego što mislite.
Samo se zapitajte kako to da u Hrvatskoj ima preko pola milijuna osoba s invaliditetom – gdje su svi oni?
Gdje su ta djeca?
I dalje je čudna pojava kada vidite roditelje s djetetom u kolicima u šetnji gradom, zar ne?
Ponekad sam sama sebi dosadna, ponavljam se kao papiga, ali mislim da ću se ponavljati sve dok se zaista nešto ne promijeni. Reći ćete kako ne znam ništa drugo nego kritizirati. No kritika je bitnija od pohvale.
Prvi primjer koji mi pada na pamet jest da ponekad znamo vidjeti članak u kojem putnici tramvaja hvale vozača jer je stao, pomogao OSI da uđe, spustio rampu dok su svi putnici bili na svojim mjestima okrećuću glavu ili snimajući „čudo“. Postavit ću vam pitanje – zašto ga se hvali ako radi,prvo, svoj posao, a drugo, je ljudsko biće koje će pomoći nekome? Vi ne pomognete onima kojima to treba? Ako i vi ovako postupate kao svi putnici, zapitajte se što krivo činite. Zašto je sramota pomoći nekome? Pružiti ruku?
Žalosno je što moramo uvijek isticati odnosno koristiti tu rečenicu: „ja sam sretnica“ jer sam imala normalan život, jer me nitko nije odbacivao, jer sam prihvaćena, jer sam imala mogućnost obrazovanja, jer radim, jer imam hobije, jer… imam sve kao i osoba bez invaliditeta. Čak mi se ponekad čini i više jer neke stvari cijenim puno više nego vi. No jasno je to. Netko tko trči neće cijeniti mogućnost trčanja, vožnje bicikla, sate i sate hodanja, što je razumljivo.
Društvo, sustav, zakoni, ništa se neće promijeniti dok i vi ne promijenite mindset u glavi. Nije uvijek dobro biti sebičan i misliti „ah, ako se to meni ne događa, nije mi bitno“. Jest, bitno je. Jer upravo kako vi imate pravo na sve, tako imati žele i osobe s invaliditetom.
