Oko 66% osoba s invaliditetom, prema dostupnim podacima o obrazovanju, nema završenu osnovnu školu ili ima samo osnovnoškolsko obrazovanje.
Činjenica je koja predstavlja mnogobrojne probleme na više razina, ali ja bih razgovarala o dva ključna problema. Institucijama u obrazovanju i inkluziji osoba s invaliditetom. Inkluzije u društvu i dalje nema, barem ne onakve kakva bi zaista trebala postojati.
Znam kako mnogi ljudi i dalje skrivaju svoju djecu koja imaju invaliditet, odrasli se zatvaraju u kuće i sami sebe isključuju iz sudjelovanja u svakodnevnom životu i socijalizaciji. Ponekad krivimo same OSI, međutim nameće se pitanje zašto se to događa? Odgovor je jednostavan – jer društvo u kojem živimo nije niti približno inkluzivno koliko bi trebalo biti.
Upravo tu krećemo od samog obrazovanja gdje se djecu već od predškolske dobi ne uči niti upoznaje s osobama koje imaju invaliditet. No, nećemo samo upirati prstom u obrazovni sustav, upirat ćemo prstom i u roditelje koji su još više odgovorni za ponašanje svoje djece. Odgoj dolazi od doma i onako kako roditelji nauče svoju djecu jesti, govoriti, određenim manirima, pravilima koje moraju poštovati doma i vani, isto tako imaju obavezu objasniti djeci da nisu jedini na svijetu i da postoje drugačija djeca (i odrasli) koja nisu potpuno zdrava.
Okretanje glave, upiranje prstom, ušutkavanje djece kada dječja znatiželja proradi u susretu s OSI nije način odgoja. Tu nastaje ključan problem jer upravo ta djeca odrastaju s neznanjem i mišlju kako to nije OK, izrugujući se drugima, a u odraslom životu ih ignoriraju, oduzimaju prava, ponekad i vrijeđaju te nemaju niti malo razumijevanja prema nekome tko nije zdrav poput njih.
Tu se vraćamo na obrazovanje u školstvu jer mnogi od takvih ljudi rade u obrazovnim institucijama. Nadalje, edukacije onih koji rade u obrazovanju skoro pa ne postoje. Kako pristupiti osobama s invaliditetom, prilagoditi svoj program njima, prilagoditi učionicu, što učiniti da im se olakša, na sva ta i još brojna pitanja ne može se doći do odgovora.
Osobe s invaliditetom su najveća manjinska skupina na svijetu, a istovremeno najmanje zastupljene, najnezadovoljnije te imaju najmanje potpore i mogućnosti za išta postići u životu. Brojka koja stoji na početku teksta je poražavajuća, ako i sve druge vezane za OSI. Ne samo da inkluzija i obrazovanje nije omogućeno OSI, već ih zakida za sve što slijedi u životu, jednostavno rečeno zakida ih se za dostojanstveni život. Posao, vlastiti novci, hobiji, druženja, putovanja, oni to ništa ne mogu ako nemaju prvenstveno obrazovanje kao bi se mogli zaposliti i zaraditi svoju plaću.
Oni žive na račun države koja sve manje i manje daje za OSI, a sve više i više uzima od njih. Žive na račun roditelja, skrbnika, obitelji, ali neće oni zauvijek biti tu. Pravo svake osobe pa tako i osobe s invaliditetom jest da im se omogući dostojanstveni život i prava koja imaju svi.
Nije lako biti jak, praviti se da te ništa ne povrijedi, boriti se svakodnevno s institucijama i za prava (koja IMAŠ!). Nemaju svi roditelji potporu kao što je moja mama imala, ali i ja. Nemaju svi taj luksuz.
