Kaže mi jedna od frendica neki dan kako je upoznala nekog fora tipa preko društvene mreže i kako su se danima dotipkavali, natipkavati, a sada su odlučili, u biti On je odlučio, da bi je volio i upoznati u stvarnom svijetu.
Nakon njenog premišljanja i analiziranja, žena skupi hrabrost i ode s tipom na dogovorenu kavicu. Jedva sam dočekala da taj susret završi i da dođe kući i javi mi do detalja kako je prošao. Nestrpljiva kakva jesam, nikako dočekati taj trenutak. Mislim si, budući da nam je sve online, zašto ne bi bila i ljubav!?
I naravno, javlja mi navečer kako je susret totalni fijasko. Tip totalno bez veze, kako izgledom tako i svojim komunikacijskim vještinama. Uglavnom, zaključak: „Nikad više!!!“
Samo slušajući njenu online ljubav nasmijala sam se do suza, s jedne strane, a s druge strane se nisam mogla prestati čuditi kako ljudi sebi svašta ufuraju u glavu. U stvari izuzetno puno očekuju, a pri tom ne razumiju da najveća očekivanja donose i najveća razočarenja. Sama sam svjesna činjenice da se u životu izuzetno teško postaviti tako da ne očekuješ ništa od ljudi oko sebe. Teško je, ali nije nemoguće. Pogotovo ne znam što treba očekivati od prvog susreta s tipom kojeg si upoznala preko društvene mreže i od susreta na slijepo?
Kao prvo, svi mi na društvene mreže stavljajmo slike u svom najboljem izdanju. Filtrirani, efektni, divni, nasmijani, našminkani, ušminkani, najmršaviji, najzgodniji… Poziramo, namještamo se satima i sve to izgleda, usudila bih se reći, baš onako holivudski. Čim ih vidiš samo ih poželiš pored sebe, jer izgledaju naprosto fantastično.
A komunikacijske vještine? Često su ljudi sakriveni iza monitora vrlo elokventni, susretljivi, razgovorljivi. Pričali bi o svemu i svačemu, iskreno hrabri. Rekla bih brutalno smo hrabri, jer monitor, a i papir, zaista sve trpi. Pogledajte samo komentare na drugim portalima (da ih sad ne reklamiramo).
Zaista, komunikacija preko monitora je često vrlo laka i pitka, riječi samo teku. U stvarnom svijetu, kad nekog upoznaš i susretneš se s njime, na prvu baš i ne ispade tako, pogotovo ako ste već komunicirali preko porukica ili kako god, onda već nekako podsvjesno stvoriš sliku o osobi i ako se uspostavi da komunikacija ne ide tim zamišljenim tokom, u glavi nastane lagani kaos.
U biti, rekla bih da putem dopisivanja sam u glavi stvoriš sliku o osobi i tek kad se sretnete uživo i kad vidiš i čuješ da ta slika koju vidiš ne odgovara slici u tvojoj glavi, nastane fijasko. Iskreno u redu je da nastane fijasko. Nije tako strašno i grozno, jer svi smo mi samo ljudi i imamo neke svoje strahove, što je sasvim normalno i prirodno. I nije ti baš svejedno kad se ideš s nekim naći prvi puta jer vi ste u biti, koliko god komunicirali preko medija, ipak samo dvoje stranaca na istom mjestu. Zar ne?
