Jeste li složili svoje kockice?

Sve više primjećujem da što sam starija i što mi dani brže lete, sve sam nekako životno mudrija, kao da primjećujem život, kao da ga polako, ali svjesno, živim.

Osjećam život, gledam ga, promatram, razmišljam, analiziram ga, zaključujem – i nadasve, baš zbog svega toga, jer osjećam neki stalni životni progres na osobnom planu, jako mu se veselim, postajem radoznala, igram se sa životom kao dijete s Lego kockicama.

Eto, danas ću ovu kockicu maknuti, ma ako radi ničeg – onda samo iz razloga da vidim što će se dogoditi. I onda stojim gledam, promatram, slušam i čekam rezultat.

Jednostavno upijam.

I upravo se radi te neke moje stalne životne igre, radujem svakom novom danu i željno ga iščekujem samo da vidim što me danas čeka, da vidim kako ću danas strateški odigrati neki novo postavljen životni izazov. Kako ću upravo danas reagirati na neku ne baš ugodnu novonastalu situaciju? Propitujem se hoće li moja današnja reakcija biti ista ili sam negdje u sebi mentalno evoluirala pa sad imam neke nove i meni nepoznate reakcije?

Da, baviti se sam sobom i svojim životom je divna stvar.

Zaista jedna divna i nikad završena priča.

Nikad nema kraja, uvijek i kad misliš da je upravo došao kraj priče i da je upravo sada sve gotovo, opet i niotkuda ti se pojavi mogućnost staviti one tri točkice na kraj rečenice, pojavi se mogućnost da opet sve kreneš iznova i to je ono nešto što me strašno veseli i raduje.

Živim život u trenutku svjesno ga promatrajući i svjesno promatram sebe i svoje emocije te svjesno i odgovorno činim izbore.

Sasvim svjesno živim po sistemu pokušaja i pogrešaka, gdje konačno za sve svoje ne dobre ili “krive izbore” ne krivim i ne prozivam apsolutno nikog osim samu sebe postajući svjesna da je ovo ipak možda ona kockica koju, možda ipak negdje nisam trebala pomaknuti, ali mi vrag nije dao mira pa sam je pomakla. I sad opet moram sve ispočetka. Realno, možda ni to “sve ispočetka” često u globalu i nije tako loše…