„Put u pakao popločan je dobrim namjerama“ – jedna od onih mnogih izlizanih životnih izreka, a tako istinita, tako ponavljajuća, tako moćna i često bolna. Koliko puta u životu ste iz dobrih namjera napravili pakao od vlastitog života? Doveli se u neugodnost, crvenili se, morali se opravdavati jer ste završili „pred sudom“?
Pakao od života
Ja mnogo puta. I dan-danas se ponekad dovedem u takve situacije jer se često instinktivno povedem emocijom, a ne zdravim razumom. Ne dam si vremena za promisliti, nego reagiram impulzivno, trenutno. Plus ono moje „meni svakog žao“ – dobitna kombinacija za to da si uredno napravim sranje.
Znam ponekad onako vrlo velevažno usputno razmišljati kako imam punih 50 godina, kako sam prepuna životne mudrosti jer me život dobrano napljuskao pa sam, kao, sve naučila. A onda shvatim da u nekim situacijama o toj mojoj mudrosti, zrelosti i pameti zapravo nemam pojma – ponašam se kao guska u magli, ne znam bih li lijevo ili desno.
I onda se pitam: je li mudrost stvar godina ili samo zbroj naših grešaka koje uporno ponavljamo, ali ih s vremenom bolje opravdavamo? Možda mudrost nije u tome da više ne griješimo, nego u tome da barem na trenutak prepoznamo obrazac prije nego što opet nagazimo na isti kamen. A ja taj kamen, čini mi se, stalno nosim u džepu, čisto onako, da mi bude nadohvat ruke, da slučajno ne zafali.
Razum kasni
Jer kad mi se uključi emocija, razum uredno kasni. I tako, iz situacije u situaciju, u krug, skoro svaki put ispočetka. Dođe naknadno, kao loš, dosadan i naporan suputnik koji se pojavi tek kad je šteta već napravljena i kaže: „Znaš da si ovo mogla drugačije.“ Pa onda ide ono propitivanje: „Je li ti ovo stvarno opet trebalo u životu?“
Da, trebalo mi je. Da još malo dobijem po prstima jer, očito, nisam dovoljno dobila kroz život. Pa hajde još malo. Učim po ne nužno lošem, ali definitivno bolnom životnom sustavu pokušaja i pogrešaka. Ali pokušaja i pogrešaka, kao, nikad nije dosta. Kao da nikad ne naučim.
Znam. Uvijek znam – ali obično kad je već prekasno.
I tako iz dobrih namjera nastane nelagoda, iz suosjećanja obaveza, iz pomoći teret, a iz tišine dugačko objašnjavanje zašto sam opet prešla vlastite granice.
Posebno je opasno to moje „meni svakog žao““. To „žao“ me koštalo vremena, energije, samopoštovanja, a vrlo često i osobnog mira. Jer kad ti je svih žao, na kraju ostaneš bez ikoga kome će biti žao tebe. U toj priči ja sam uvijek ona koja razumije, popušta, prilagođava se. I onda se čudim zašto me boli.
Razumijem da dobre namjere ne znače i dobre odluke. Ali to još uvijek razumijem samo u teoriji – praksa me redovito sjebe. Razumijem da empatija bez granica vrlo lako postane suptilno razaranje samoga sebe.
Nije moja svaka pomoć baš svakome potrebna. Nije moja svaka istina za reći, pogotovo kad je jezičina brža od pameti. Nije svaki impuls poziv na akciju, a ja ih prečesto tako doživljavam.
Granice kao najteži, ali nužan oblik mudrosti
Možda je moja lekcija – i u pedesetoj i u svakoj sljedećoj godini – da naučim stati. Udahnuti. Prespavati. Konzultirati se s nekim pametnijim kako dalje postupiti. Možda je moja lekcija dopustiti si luksuz razmišljanja prije reakcije. Jer svijet se neće raspasti ako ne odgovorim odmah, ako ne spašavam, ako ne ispravljam tuđe probleme.
Put u pakao, barem moj, nije popločen zlom. Moj put popločen je suosjećanjem bez mjere, dječjom naivnošću, emocijom bez filtera i vječnom potrebom da budem dobra.
Možda je krajnje vrijeme da shvatim kako biti dobra ne znači uvijek biti dostupna, glasna, brza i spremna na žrtvu. Možda prava mudrost počinje tek onda kad prestanem pravdati svoje dobre namjere – i počnem konačno više štititi sebe.
Možda…