Od svih pošasti u životu, najgore je kad se čovjek umori. A, umorimo se svi ponekad kad znamo da smo dali svoj maksimum. Za nekog, za nešto… i da dalje nemamo kud.
Tako nekako se upravo sada osjećam i ja, usprkos tome što je jesen moje godišnje doba kad prštim od energije i rušim sve pred sobom.
Umor
Svladao me umor. Životni umor od same sebe i svoje uvijek analitične glave. Svladao me umor od ljudi, od silne i prevelike tolerancije, razumijevanja do beskonačnih davanja prilika koje se uzimaju zdravo za gotovo. Svladao me umor od vječitog traženja opravdanja za ljude oko mene, za sebe. Svladao me umor od svih mojih strahova koji paraliziraju, od onih koji ne znaju ni što bi sa sobom a još manje što bi sa mnom.
Vječite laži, muljanja, igranje toplo-hladno, ima me – nema me, javim se – ne javim se, i to me sve strašno izmorilo…
Odmoriti od svega
Koliko god da sam umorna od svega, svih i sebe same taj umor me čak nekako čudno i čini sretnom. Možda više mirnom jer znam da ću se sada odmaknuti, pustiti… Neka sve ide u 3 p…. m…… ako je tako najbolje za mene. Konačno ploviti u životu po tisućiti put nizvodno dok me opet ne prebaci da prkosim i ganjam uzvodno, koliko god da znam da to nije dobro.
Umor me tjera da stanem, pustim i sve promatram sa strane pa neka ide kako ide. Ako tonemo – onda tonemo. Boli me dupe više. Od silnog davanja sebe ljudima kojima bolje da nisam nikad dala ni komadić malog prsta. Iscrpila sam sebe, umorila se… Sada se diskretno mičem iz njihovih života jer više nemam resursa ili ga možda više niti ne želim imati – ni za kog osim za sebe.
Kako do ravnoteže?
Zanimljivo je to kako čovjek često živi u neravnoteži davanja i primanja a misli za sebe baš suprotno, tako i ja.
Uvijek mislim da sam nježna i obazriva prema sebi, na kraju shvatim da sam često prema svima bolja nego prema sebi samoj. To me, u konačnici, i dovede do umora, iscrpljenosti, potrebe za izoliranošću, mirom i plutanju nizvodno životnom rijekom… Pa kud me odnese, doslovce.
Jutros tako presaugana, od svega i od svih, umorna i iscrpljena, jasno i glasno u sebi i na glas ponavljam, po tko zna koji put u životu, da stajem i prepuštam svoj život u nečije tuđe nevidljive ruke… Jer sam umorna, premorena, jer se više dajem nego što se punim, jer očito radim stvari krivo.. .Krivo za sebe, protiv sebe…
Umorna od ljudskih laži, vjerovanja, umorna od borbi, objašnjavanja, toleriranja, umorna od nadanja…
