Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Budi fit

Kakav smo primjer djeci?

Bez obzira na sve aktivnosti koje im uplaćujemo i obaveze koje im namećemo ako i sami nismo primjer, sve pada u vodu.

Iz moje prošle kolumne mogli smo vidjeti kako se doista moramo zabrinuti postotkom ljudi koji redovito vježba pa je nekako logični slijed da ću se danas kao majka osvrnuti na taj isti obrazac koji će preslikati naša djeca. Bez obzira na sve aktivnosti koje im uplaćujemo i obaveze koje im namećemo ako i sami nismo primjer, sve pada u vodu. Ne mora to nužno biti tjelovježba i ne odnosi se ovo samo na tjelesnu aktivnost i stav prema vježbanju, a time i zdravlju, već svim obrascima koje klinci preslikavaju učeći od nas roditelja, što me nekako i potaknulo da napišem koju rečenicu.

I sama kada sam postala majka osjetila sam na svojoj koži trenutak velike promjene. Za mene možda i najvažnije životne promjene jer sam shvatila da će me ta uloga uistinu početi mijenjati i da neće majčinska uloga biti, onako usput, kad već imam karijeru, kad sam supruga pa da eto, neka postanem i majka.

Nije mi bilo nimalo lako odrastati zajedno s novom ulogom, pa često kažem da je moja majčinska uloga najvažnija, ali i najteža uloga u mom životu.

U potpunom neznanju bez obzira na broj pročitanih knjiga i priprema, bez imalo samopouzdanja u majčinstvu, trudila sam se i još uvijek se trudim biti “good enough mother”.

Pritom mislim na sebe kao mamu koja je fokus sa sebe, u najvažnijem trenutku, uspjela prebaciti na dijete, ali isto tako nisam zauvijek napustila sebe i aktivnosti koje mene usrećuju jer kako kažu, ako sam i ja dobro, i moje dijete će biti.

No nije da sam uvijek imala taj svoj trenutak mira i vrijeme za sebe, naprotiv, dugo nisam, uza sve neprospavane noći i sav umor na koji nisam do tada navikla, željela sam i morala sam učiti iz dana u dan kako sve to hendlati.
Vjerujem da su neke majke sve to puno lakše podnosile i često mi se činilo kako je svima išlo jednostavnije nego meni, uz pomoć ovog ili onog, bake ili dadilja. Velika promjena odrastanja mene same, nije mi išla glatko i nimalo lako.
I možda će nekome moja iskrenost zvučati okrutno jer “kao žene bi trebale znati prirodno biti mame”, ali ja sam doista učila biti mama i mijenjala se sa svakom fazom koju bi sa svojom djevojčicom prolazila.

Nikada se nisam pitala koje su to vrijednosti koje bi željela da naučim svoju djevojčicu, a da to ne bude samo “po knjizi”.

Shvatila sam da će, bez obzira na to što ću govoriti ili razgovarati i kako je odgajati, ona preslikavati moj život i za sve te vrijednosti koje bi željela da ona usvoji, morati preispitati i samu sebe.
Emocionalnost je bila osnovna primarna potreba koju sam joj željela pružiti. Ljubav, zagrljaj i toplinu obiteljskog doma ili bar mene kao majke, koja sam nekako igrala najveću ulogu u prvim godinama njenog života. Željela sam joj pružiti sigurnost, a da pritom ne mislim na onu materijalnu, koju ni sama kao majka u tom trenutku nisam imala i upravo je sigurnost bila nešto na čemu sam i morala poraditi jer mi je baš to kao majci nedostajalo.
Kad smo već kod materijalne sigurnosti i ona mi je dugo bila u fokusu jer sam od prvog dana već razbijala glavu, kako se vremena mijenjaju i hoću li i kako moći priuštiti sve što je potrebno da odraste, da se kvalitetno obrazuje jednog dana.

Slobodu u punom značenju te riječi živim i nekako vjerujem da će taj bar dio mene uspješno preslikati bez straha da će joj je netko nekad uzeti.

Tek nedavno sam fokus prebacila i na neke druge karakteristike i, primjerice, shvatila da i sama moram biti više zahvalna i da ću je svojim primjerom inspirirati da i ona jednog dana bude zahvalna na onim malim, ali vrijednim stvarima koje čine ovaj život potpunim što i ja sama ponekad zaboravim.

Kao i svaka majka htjela bi da svakako bude vrijedna i ambiciozna, samostalna, organizirana i sve što još uz to ide, no kako to postići? Svi savjetuju ovako ili onako, moraš ovo ili ono, ova odgojna metoda ili ona, no sigurna sam sve to pada u vodu ako mi to sami nismo ili ne živimo pa što god mi to odabrali da želimo da nam djeca postanu.

Gledam danas roditelje koji uče djecu čitati i pisati s tri godine (jer kao danas su neka druga vremena pa već moraju da bi se snašli u školi), roditelje koji djecu zatrpavaju obavezama ne bi li im usadili na vrijeme ove ili one osobine, a ne znam koliko se pitaju žive li oni sami prema tim istim uvjerenjima, osim što su i sami zatrpani obavezama, rekla bi čak i previše.

Svi mi naravno želimo priuštiti djetetu više no što smo i sami imali i to je sasvim prirodno, ali koliko namećemo svom djetetu vlastitu ambiciju, naše neostvarene snove ili ga doista samo potičemo i usmjeravamo u ostvarenju njegovih vlastitih, to samo mi znamo u onom trenutku kad smo sposobni pogledati u same sebe bez ikakvih izgovora i opravdanja.

Ja sam dijete roditelja koji nisu znali kako postaviti granice koje su jednim velikim dijelom zaslužne za (ne)sigurnost koju imamo ili nemamo. Možete li zamisliti koliko mi je teško samoj postavljati granice vlastitom djetetu? A silno sam to željela i želim jer će tako ona biti sigurnija.

Nekad i sama završim u plaču i očaju jer ne znam kako to postići kod vlastitog djeteta kad ih ni sama nemam. Iako možda ponekad i ljuta jer mi se nisu postavile granice, a onda se, s druge strane, sjetim i podsjetim gdje sam danas i što sam sve postigla baš vjerojatno upravo, zbog tih granica kojih nije bilo. Stoga mogu zahvaliti tim istim roditeljima kojima vjerujem nije bilo lako sa mnom i tim granicama kojih nema jer u svemu što radim samo je nebo moja granica. Gledajući tako s druge strane, sretna sam zbog toga pa mi je i lakše kad onako ponekad frustrirana pokušavam postaviti granicu, a jednostavno ne ide.

Na prvu sam i ja htjela da je moje dijete bude socijalizirano s 2,5 godine, a da još tada nisam znala kada je ono za to zapravo sposobno i koje potrebe djeteta moram zadovoljiti kao majka da bi ono to doista i bilo jednog dana. Željela sam da bez problema ostaje na dječjem rođendanu jer je njena majka totalni društvenjak i ekstrovert, da se sama oblači, da sama jede već s godinu i pol jer svi oko mene pričaju da to rade njihova djeca. Svaki puta kad bi ponavljala obrazac vlastite majke, suze su mi dolazile na oči jer sam baš sve to hitjela mijenjati s vlastitim djetetom. Moja očekivanja bila su ogromna, a nisam se pritom pitala otkud ona dolaze.

Radom na sebi shvatila sam da to ne ide tako. Umjesto odlaska na ritmiku u vlastitoj dvorani, koju je Eva Maria imala pod nosom, a na koju nije željela ići, osluškivala sam njezine želje i usprkos svom velikom strahu, njegovala sam njezinu ljubav prema konjima. Ona jaše od svoje nepune dvije godine, a znamo da djecu na konjički sport u škole primaju tek s punih sedam godina, no napravila sam sve što sam mogla da ona, koliko je to moguće, bude što više na konju jer ju to doista usrećuje. Naravno, nisam sam zato morala kupiti konja samo smo umjesto negdje drugdje, vrijeme provodile družeći se s konjima.

Iako još ne vozi bicikl i ne zna plivati, ona je jahala konja u vodi!!! To je nešto što nikad nisam očekivala za razliku od plivanja koje je onako “pod moraš” pogotovo jer je dva mjeseca na moru svake godine.

2
Kad bolje razmislim nisam ni sama, osim što sam rano proskijala, imala baš puno aktivnosti, niti je to u naše vrijeme bilo dostupno kao danas, ali imala sam igru, i baš ta igra u kojoj sam uživala i odrastala danas je vjerujem zaslužna za mnoge velike stvari u mom životu.

Sama zaključujem u nedostatku vremena i to onog kvalitetnog koji provodimo s djecom u igri, ne u igraonicama i na aktivnostima, naša djeca gube baš one osnovne vrijednosti koje želimo da usvoje.

Ja u svojim kolumnama ne želim savjetovati nikoga, niti se smatram kompetentnom reći vam kako i što trebate raditi s vlastitom djecom jer i sama rastem i učim sa svojom majčinskom ulogom iz dana u dan.

Želim vas možda potaknuti da vi radite na sebi i rastete osobno, da ste spremni mijenjati sebe i svoja vlastita uvjerenja ne bi li bili sretniji i zadovoljniji kao osobe i kao roditelji, a onda će to preslikati i vaša djeca, to je jedino u što sam najsigurnija.

Želim vas inspirirati da osluškujete potrebe i želje vlastitog djeteta i da mu sami budete najbolji mogući primjer onoga što želite da ono bude jer samo smo tako autentični. Ako ja ne vodim primjerice brigu o svom tijelu i zdravlju, dijete će možda i činiti sve što mora da bi poslušalo roditelja, a hoće li u konačnici kad odraste voditi brigu o tom istom? Sumnjam.

Ono što mu uvijek možete i morate dati, a neće vaš koštati ni novaca ni vremena, a njemu će najviše značiti jer od svog rođenja to jedino želi i očekuje jest ljubav i onaj iskreni zagrljaj kao i povjerenje koje će vas i vaše dijete zauvijek povezati.

Ne trudnim se biti najbolja mama jer to zasigurno neću moći biti, no trudit ću se biti mama koja će svojom promjenom i primjerom nastojati biti zadovoljna, sretna i više zahvalna te potaknuti Evu Mariu da u životu radi ono što voli i što je čini sretnom bez obzira bi li to ja željela ili ne.

Autor: Ana Kuhanec Brašnović

Više

Putovanja

U ovom ćemo vam tekstu dati korisne savjete i ideje kako se učinkovito pripremiti za obiteljsko putovanje i osigurati da sve prođe glatko i...

Putovanja

Čak 84 posto pripadnika generacije Z, rođenih između 1995. i 2012., radije bi otišli na izlet ili putovanje nego potrošili novac na bilo koji...

Obitelj

Jednokratne pelene u prosjeku se mijenjaju oko šest puta dnevno, dok je kod novorođenčadi taj broj i veći - čak do deset puta dnevno.

Obitelj

Najuzbudljivije proljeće s bebama je pred nama, mnoštvo noviteta čeka nas u Baby Center trgovinama i na sajmu Dani beba, djece i trudnica u...

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.