Jutarnja vožnja tramvajem, u utorak ujutro, bila je jedna od onih klasičnih zagrebačkih vožnji, kao da nema pandemije. Sunčani dan izmamio je sve bakice i dedeke da idu negdje (?!), tramvaj krcat, nema nikakvih razmaka, netko bez maske ulazi, ljudi se švercaju… To je nešto što mi sigurno nije nedostajalo.
I tako, naguravaju se bakice s ljudima koji idu na posao, guraju mene, guraju druge, gledam ima li prazno sjedalo. Nema, koje čudo!? Gledam sve te ljude, što mlade, što žene i muškarce u 40-ima, ali ponajviše žene, s dvije noge i bez invaliditeta, kako sjede kao da nitko drugi na svijetu ne postoji osim njih. Moram priznati da sam ponosna na sebe, jer mi tlak nije skočio na 1000. Progurala sam se do mjesta za OSI i upitala ženu ima li invaliditet. Na njen negativan odgovor, zamolila sam je da mi prepusti mjesto. I je.
Zašto sad ponosna? Mislim da je ovo prvi put u 11 godina da mi nitko nije psovao, prigovarao, negodovao što mi se mora ustati. A ja se nisam posvađala. I razmišljam, na putu do posla, kako inače većina ljudi nema obzira na druge oko sebe. Gledam te curice od 15-ak godina kako sjede u tramvaju, okrenu glavu kroz prozor kada vide nekog starijeg, sa štakom ili mamu s bebom, i prave se da jednostavno ne postoje. No, nisu samo one takve, ima jako puno starijih djevojaka i žena koje se identično ponašaju.
Možda ste primijetili kako stalno spominjem žene – upravo zato što su muškarci, dečki, ti koji se ustaju svima. Pustite na stranu čangrizave dedeke ili nekog od 50 godina tko misli da ima pravo sjediti na mjestu za OSI samo zato što ima 50 godina.
Razmišljam kako bih zaista voljela ja biti ta s dvije noge, stajati pola sata u tramvaju i dati nekome drugom mjesto. To je čista ljudska nezahvalnost. Nitko nema taj osjećaj: “Zdrav sam, imam dvije noge, dvije ruke, mogu trčati, mogu što god poželim…” Nitko nema osjećaj da je sretnik. U Hrvatskoj postoji trenutno oko pola milijuna osoba s invaliditetom. Nije to mala brojka.
Znam koliko ljudi živi u svom nezadovoljnom svijetu, boreći se s anksioznošću, depresijom, kompleksima ili poremećajima prehrane, jer se ne vide kako su zaista predivni. Meni je to nestvarno. Šokantno svaki put kada vidim i čujem za djevojku koja je predivna, pametna, ima kvaliteta, ima stila, ima posao, samostalna je, koliko može biti nezadovoljna sobom i razvije jedan ili sve poremećaje.
Možda sam ja oštra ili bahata, ali kada pogledam sebe koja sam cijelo djetinjstvo provela u bolnici, imala 34 operacije, ostala bez noge, nemam sve prste, šepam i dalje (a svi koji me poznaju prije amputacije znaju kako sam hodala, kolika je borba bila s ortozama, cipelama, svime), ali sam usprkos svemu zadovoljna sobom. Možda sam ja u krivu pa me ispravite, ali toliko mi je sebično i nezahvalno od ljudi kada imaju sve, i sami sebi stvore neke demone jer, eto, imaju 2 kile viška. Onda si odreži nogu pa ćeš imati te 2 kile manje! To je moje iskreno mišljenje.
Kada u životu prođete, a hvala Bogu nećete, ovo što sam ja ili slične stvari koje drugi prolaze, ne samo OSI, već i ljudi poput onih s jako malim financijama, zlostavljane žene i djeca, ljudi koji zaista imaju depresiju, napadaje panike, oni koji su izgubili sve, doživjeli tragedije, kada ćete od njih čuti ikakvo nezadovoljstvo sobom?!
Milijun puta sam rekla, već se osjećam poput papige, ali probudite se, ljudi! Pogledajte sebe, pogledajte što imate u životu! Budite zahvalni na zdravlju, poslu, obitelji, na tome što sjednete u auto i putujete, što ne kupujete cipele po tri mjeseca jer možete sve obuti. Ima toliko sitnica u životu koje bi mi mijenjali s vama. I baš zato, budite zahvalniji prema svom životu i empatičniji prema drugima.
