Ima li nastavka zajedničkog života nakon sumnje ili još gore, saznanja da te onaj ili ona, kojem/kojoj si se zakleo na vjernost, prevario? Života naravno ima. Život svakako ide dalje, htjeli mi to ili ne. Život ide dalje s tim partnerom ili bez njega, sasvim nebitno. Vrijeme prolazi.
Međutim, nakon spoznaje o preljubu bračnog druga, ako nastavimo ostati u zajednici, kakva je kvaliteta odnosa?
Kako ići dalje?
Kako opet vjerovati? Je li moguće vjerovati? Kako nastaviti živjeti, praveći se da se ništa dogodilo nije, a dogodilo se svašta. Dogodio se netko treći…
U posljednje vrijeme često slušam o temi prevara, preljuba, o vođenju paralelnih života. Priča se kao da je to nešto normalno, poželjno, društveno prihvatljivo… Imati ljubavnika ili ljubavnicu je čak i poželjno, kao neki trofej s kojim se hvali, ponosi…
Iako nisam nikad bila u situaciji da sam prevarena žena, pa samim time ne mogu niti zamisliti kako je to doživjeti, preživjeti, kako se nositi s time. Koliko je čin prevare ustvari bolan i ponižavajući.
Stvarno to ne mogu niti zamisliti. Slušajući prevarene strane, uvijek ili bar na tren pokušam obuti njihove cipele, suosjećati s njima. Pokušati ih čuti, a time i razumjeti… Tako samu sebe znam pitati; a što bi ti napravila da se to tebi dogodi?
Vrlo jednostavno, apsolutno znam što bi napravila. Tu dvojbe nema – ćao, zdravo, svatko na svoju stranu. Bez puno riječi, objašnjenja, ili ne daj Bože opravdanja. Opravdanja za prevaru kod mene nema. Pokušaj da se dotični opravda – apsolutno nije opcija. Niti želim, niti imam želudac za slušati ikakve laži i gadarije.
Dogodilo se!?
I super mi je čuti kad žene samu sebe „tješe“ riječima – on to ne bi nikad ali se jednostavno dogodilo! Ili pak, ona ga je proganjala – on ne bi.
Kako se može tako jednostavno i brzo dogoditi da se njemu višekratno digne ona stvar koju on svako toliko utrpa nekoj? Kako?
Drage moje, nit je brzo, nit je jednostavno, nit je nepromišljeno. Sve ima svoje razloge koje mi žene volimo staviti pod tepih, pa si još nakeljiti na nos ružičaste naočale samo da ma ni slučajno ne pogledamo istini u oči. Nikako, samo to ne!
Partnerske prevare se događaju, svaki dan, svugdje oko nas ili pak nama samima, po meni one su zadnji stadij, ona zadnja zastavica da nešto ne valja. Jasan pokazatelj da je sve otišlo u krasni, da se tepih raspuknuo. Znak da je odnos poprilično otišao bezdan i povratka teško da ima.
Jer, vraćam se na početak, kako nastaviti ležerno živjeti sa spoznajom da te onaj neki kojeg voliš, uz kojeg se budiš već godinama zamijenio tu i tamo za neku drugu? Za neku možda mlađu, utegnutu, za neku spontanu i komičnu? Za neku koja mu je dala sve ono što mu je tada trebalo dok si se ti gombala s vašom dječicom i razmišljala kako namaknuti novac na novu ratu stambenog kredita u švicarcima. Kako?
Opravdanje?
Pitanje prevare je po meni vrlo gadna i delikatna stvar. Po pričama, mnoge žene pređu preko toga, uz opravdanje – kao, riješili su, dogovorili se. Iako, ne znam što se tu ima riješiti, o čemu se tu ima dogovarati?!
Jednom preljub – pa bit će i opet preljub samo je pitanje momenta.
Drugo – preljub je za mene, kao ženu, toliko ponižavajuće da ne znam koja sila bi me onemogućila da pobjegnem iz takve zajednice.
Treće – po meni, nakon spoznaje da te partner prevario zajedničkog života više nema. Godinama mukotrpno građeno povjerenje je nestalo, bačeno je kroz prozor u nepovrat, kao od šale…
U mojoj glavi, da ikada saznam da me partner vara, razlaz je jedina opcija i to ne iz ega, već iz zdravog razuma. Čisto da si oboje sačuvamo zdravlje.
Temelj svakog zdravog odnosa je povjerenje. Prevarom je povjerenje razoreno, uništeno i bojim se da je to nešto gdje više nema nazad. Teško ga je opet izgraditi dok te progoni sumnja jer on mora na službeni put, jer dobiva poruku u neke kasnije sate, jer baš danas ide s dečkima na tekmu pa će se zadržati, jer, jer, jer…
Previše je tih jer da bi ostali nezamijećeni, nezapaženi…
Ono što želim dodati, a to je da svakoj prevarenoj osobi, muškarcu ili ženi koji odluče ostati odnosu, zajednici, vezi, braku (razlozi su sasvim nebitni) – skidam kapu i čestitam na hrabrosti, volji i vjeri.
Ja sam nažalost ili na sreću jedna od onih tipova ljudi koji jednom kad izgube povjerenje više nikad ne vjeruju. Nema niti šanse a niti dajem priliku da pokušam opet vjerovati jer jednom razbijena čaša kad se raspukne je puknuta čaša i koliko god mu nju ponovno sastavljali, lijepili je i uljepšavali ona je i dalje samo puknuta čaša. Tragovi puknuća se vide i nažalost nikad neće nestati – isto tako je i s povjerenjem…
