Kilogrami se skupljaju i skupljaju i …

Ja sam totalno antisportski tip. Svaki sport pa, iako bi mi bio i samo kao rekreacija, ne čini dobro u mojoj glavi jer kad samo i pomislim da bih se trebala nečim baviti čisto rekreacije radi, ja sam sva ozlojeđena i smrknuta i grintanju nema kraja.

– A jooooj pa kud baš sad, ma ne da mi se, ma to mi je tlaka, pa nemam vremena…

Izgovori se nižu u hipu, sve bolji od boljeg ili sve jadniji od jadnijeg.

Jedini sport kojim sam se ikad bavila, ako se to uopće i može nazvati sportom je joga. Jogom sam se bavila 10 godina intenzivno, i moram reći da mi je puno pomogla u svakom smislu, i u glavi, i u tijelu i u duhu. Ne kaže se za bez veze da je joga sjedinjenje tijela, duha i uma i zaista svjedočim tome.

Joga nisu samo vježbe, joga je stil života i kako ja ne znam u ničemu biti na pola, u biti, uzimam ili sve ili ne uzimam ništa, tako je bilo i s jogom. Tu sam zaista uzela sve i primijenila u svakodnevnom životu i nije mi žao, niti najmanje, jer to mi je bio mogu reći jedan od boljih perioda u životu. Kroz jogu sam puno naučila o svakodnevnom životu.

Polako i u miru

Na jogi je sve polako i u miru. Idealno za mene. Kad se nakon dnevnog trčanja na sve strane i jurcanja,  kad ti je dan prepun obaveza, dođeš na jogu i umiriš se, budeš barem malo vremena sam sa sobom – tada je to – to, kako se kaže.

Probala sam i ići na aerobic, čisto da probam, ali to me „pokopalo“. Sve mi je to nešto prebrzo, naporno. Pa hvataš pokrete, pa se onda pogubiš u tim pokretima. Meni kao ljevaku je sve naopako. Recimo, cijela grupa ide ulijevo, a ti jedini udesno. Cijela grupa diže desnu nogu, a ti sam ne znaš koju nogu trebaš prvo dignuti jer moraš u trenu najprije razmisliti koja je lijeva a koja desna. I dok se ja smislim, grupa je već na pokretu broj 7, a ja tek na pokretu broj jedan. Zvuči smiješno i komplicirano, ali zaista svijet ljevaka je ipak drugačiji od svijeta dešnjaka . Sve nam je naopako. Kako ja volim reći, ljevaci imaju drugačiju glavu i mozak.

Dakle, aerobic odavno otpisan jer se tamo samo sva iznerviram i sve mi je, samo mi nije dobro.

yoga-224643_1280

Kilice, kilice

A iskreno, nekako sam nakupila par kilica od prošlog ljeta i nisam baš zadovoljna tim rezultatom . Kad dođeš u neke godine, sve ti kao da ide ipak malo sporije, pa tako i skidanje kila. Nekad prije bih se klatila cijeli vikend i ne bih pazila na prehranu i puf 3 kg manje. A sada? Sada pazim na prehranu, hodam već valjda 10 godina bar 4 kilometra dnevno i kile sve nekako sporije i sporije padaju – žive muke i nije to nikako dobro.

Rezime, od svakodnevnog hodanja i paženja na prehranu očito nema ništa tj. Ima, ali očito to nije dovoljno, treba nešto progresivnije – opet muka od same pomisli na bilo kakav sport, grupiranje, jurcanje, skakutanje ili bilo što slično.

Sport mi smrdi na daleko!

Prije neko vrijeme kaže mi moj susjed kako on trenira 5 dana u tjednu tamo neki sport . Kako se totalno navukao i kako bez treninga ne može i kako mu je to super. Kakav lik, nije normalan! Ma ne bih išla, pa da me gone… Mislim si ja, kako se možeš navući na sport, ma nema šanse…

Međutim, kako sam spoznala da ipak da bih skinula tih par kilica se moram početi znojiti i malo upregnuti samu sebe jer od kukanja doma zaista nemam ništa, krenula sam na atletsku stazu na trčanje u kombinaciji s brzim hodanjem.

Prvi dan kad stala na stazu, bilo mi je muka i od mene same. Tko će otrčati i samo jedan krug koji nije dovoljan. Bilo mi je muka od svih ljudi tamo – jer svi trče, pa igraju nogomet, pa nešto se istežu, pa svi neki u sportskom duhu i zdravom životu, dakle, sve kontra od mene…

Ali hajde, kad sam već tu – idem, što ću sad, idem trčati pa koliko budem mogla…

I tako dan, po dan, svaki dan, krug po krug, krug trčanja – krug brzog hodanja, pa se skupi ekipa, pa zajedno trčimo, pa hodamo, pa se smijemo i super, osjećaj nevjerojatan kad se tako dobro oznojiš i kad dođeš doma mokrih leđa od trčanja.

Svaki dan, ali svaki dan ja sam na stazi u tenama i krug po krug i rezultati na mojim kilicama se vide, zaista se vide. Više nisu problem niti te kilice, ja sam se zaista iskreno navukla na stazu, što je nevjerojatno, jer ja , ono, ne volim nikakve brze sportove, ma ja ne volim sportove uopće, ali ja sam se navukla do kraja. Događa mi se to da si već ujutro isprogramiram kako danas ne idem na trčanje i onda navečer mi se ništa ne da te se spremim i odem na stazu – čudo, ali sad razumijem svog susjeda koji mi je sam rekao kako se navukao na sport.

kilogrami

Baš sam se navukla!

Čak neki dan, baš sam bila toliko umorna nakon posla, glava mi se raspadala, loše sam spavala i nisam bila za ništa osim za krevet i kažem samoj sebi, ma hajde, odi, bar ophodaš koji krug ako ništa. Kako sam došla na stazu tako me ono nešto povuklo na trčanje, opet sam se uništila od trčanja i hodanja, dobro se oznojila. Bitna stvar je da me je glava prošla, da sam bila toliko odmornija i fizički bolje ma koliko god se natrčala.

Nevjerojatno i stvarno, ali trčanje i staza su mi se uvukli pod kožu, kako se ono kaže. Iskreno, ja ne mogu zamisliti da ne idem na stazu. Ne mogu se zamisliti bez tog osjećaja kad se vratiš sa staze sav mokar i umoran, ali nekako sretan jer znaš da si učinio nešto dobro, zdravo i korisno za sebe. Za svoje tijelo i duh. I znaš da si danas još jednom pomaknuo neke svoje osobne granice.

Zaista, još jednom svjedočim tome da sve što želiš, to i možeš, samo se moraš pomaknuti, krenuti, potaknuti samog sebe, potražiti. Jer ako aerobic nije dobar za nekoga, postoje još barem 100 drugih sportova u kojima se svatko može pronaći. Potrebno je samo pokrenuti se i reći sam sebi: hajde, daj, barem probaj. Ako i ne ide – nema veze, idemo dalje, na nešto drugo, zaista nebitno. Jedino bitno je motivirati sam sebe.

Od sjedenja doma, plakanja i kukanja nad svojom sudbinom nema ništa. Ne postoji čarobni štapić kojim zamahneš i sve nestane, postoji samo onaj zakon akcije i reakcije.

Ma tako je sa svime u životu. Najgore mi je kad netko kaže, ma nije to za mene, a nije niti probao ili ja to ne mogu, a ne želi niti pokušati, pa probaj jednom, dva put, tri koliko god pa onda odustani, ali samo probaj. Ako nema rezultata ili ne rezoniraš s tim nečim, onda odustani i traži nešto novo. Ali probaj. Na kraju, nekako mi se čini da se cijeli život sastoji od metoda pokušaja i pogrešaka, samo zaista treba pomaknuti dupe i pokušati, ne samo u trčanju već u svim segmentima života…. Tako je to…. Najgore od svega je ne probati!

Evo, za koji sat odoh opet na stazu, još jednom pomaknuti svoje osobne granice…Pozdrav….

Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay