Često ne želim vjerovati u stare narodne. Međutim, upravo onda kad ne želiš vjerovati, život te dobro ščepa za vrat i uperi ti glavu u zid tako da te zaboli, a onda na posljetku shvatiš. Shvatiš da stare narodne, koje se prenose preko naših roditelja do nona, baka i sličnih, drže vodu.
Žena je ženi vuk
Ne tako davno, na vlastitoj koži sam spoznala svu moć i jačinu one svim na dobro poznate: „Žena je ženi vuk“.
Naravno da „Žena je ženi vuk“ u mojoj glavi ne drži vodu. Ne postoji. To je samo još jedna poštapalica kao i mnoge druge – sasvim nebitna, ali u stvari toliko bitna, životna, svakodnevna. Nevjerojatno mi je koliko snage i energije može uložiti jedna žena kako bi napakostila drugoj. Nevjerojatno mi je koliko žena može ići nisko igrajući debelo ispod koljena, ne birajući sredstva, riječi i trikove kako bi ponizila svoju rivalku.
Nevjerojatno mi je i to da se bilo koja žena smišljajući ine smicalice kako bi ponizila „protivnicu“ dok sebe istovremeno uzdiže u nebesa, a ustvari ne vidi kako gazi po svojoj riječi, srozava svoje dostojanstvo upravo tako kao da ga je našla na ulici, onako, usput.
Strašno!
Kako je to biti meta vučice?
Nedavno sam se našla na meti jedne vučice te na svojoj koži osjetila što znači biti meta brutalnog olajavanja, pljuvanja, zavisti i ljubomore. Uh, na momente sam bila poprilično iznenađena domišljatošću, vokabularom, maštom, a najviše time što sam shvatila da vučice oko mene znaju puno, puno bolje nego ja sama što se događa u mom životu. I ne samo u mom, tko zna kroz povijest tko je sve bio na meti i čiji je sve život bio na stolu za seciranje.
Ono što mogu reći je to da stvarno nema gore nego kad žena uzme ženu na zub, nema tu empatije, nema tu zakona karme, straha i bilo čega. Tu ima samo onoga, a to je da te dobro zgazi, pa kad si na podu, da te još dobro iscipelari. Nema tu samilosti, stvarno nema – nažalost.
Ponekad se zapitam, što se probudi u čovjeku, to nešto divlje, životinjsko da moramo zadovoljiti nagon uništiti osobu pored sebe. Uništiti na bilo koji način – popljuvati ga, umanjiti, osramotiti, poniziti…
Čemu?
Zašto?
Na kraju tog rata, ima li pobjednika?
Nema, nema pobjednika.
Svaka strana je oštećena i ranjena, i svaka strana u kutu svoje sobe leži sama i liže svoje rane kako bi što prije zarasle.
Ako nas netko u društvu želi poniziti, hoće li ta osoba biti sretna? Da hoće, ali takva sreća je samo trenutna. U trenu si važan, moćan, bitan, velik ne shvaćajući da si na vrlo podao način uzdignuo sebe. Bez brige, to ti je isto kao i da gradiš kuću od krova – nema tu sreće.
Ludo vrijeme – ludi ljudi
I nikad mi nije bilo jasno, a vjerojatno nikad i neće, kako se ljudima, pogotovo nekim ženama, da toliko duboko i intenzivno baviti tuđim životima, preturati po tuđim kantama i razbacivati se smećem po dvorištu. Kako im se da gubiti vrijeme na nekog, biti nekom vuk, čekati u zasjedi i danima kovati plan kako postaviti nekom nogu? Kako?
Reklo bi se, ludo vrijeme – ludi ljudi, to je jedino nešto olakotno što mogu donekle pripisati ovoj staroj „žena je ženi vuk“, iako, i o tome bi se dalo. Bilo bi bolje da svaka od nas stavi fokus na sebe i svoje „smeće“ pa iz vlastitog iskustva pomognemo onoj pored sebe, ako ne djelima onda barem lijepom riječi i suosjećanjem, a to je već jako puno…
