Ljubav se dogodi ili je treba tražiti?

Ljubav, treba li je potencirati ili samo pustiti da se događa i da teče poput rijeke? Ne znam ni sama te odgovore. Pitam se često što je ispravno i kako se postaviti. Kako misliti? Kako misliti o tom uzvišenom osjećaju – voljeti nekog, voljeti nekog bezuvjetno? Postoji li uopće bezuvjetna ljubav? Zašto ljubav ponekad mora biti toliko komplicirana? Ili je ona jednostavna a mi sami sebi zagorčamo živote jednim potezom? Postoji li uopće ljubav ona prava iskrena i duboka?

Koliko pitanja a odgovora niotkuda. U posljednje vrijeme baš dosta razmišljam o ljubavi i što da napravim po tom pitanju. Najčešće ne radim ništa, jer imam toliko obaveza da ne stignem ni misliti na ljubav, ni na muškarce, ali nekad kad legnem, onako sama, u krevet i kad me muči nesanica, onda razmišljam o svemu, pa tako i o ljubavi…
Često zapitam samu sebe jesam li spremna na novu ljubav u svom životu? Jesam li se pročistila od stare ljubavi? Je li sada ono neko novo vrijeme kad ona treba da se desi? Hoću li je znati prepoznati ili ću samo proći pored nje kao i puno puta u životu?

A opet, ako samo prođem pored nje, ako nisam zapela za ljubav pa onda to valjda i nije bila prava ljubav, očito je to bilo nešto bez veze, polovično i površno..
Nikad me nisu zadovoljavali površni odnosi, kako ni u prijateljstvu, tako ni u ljubavi. Uvijek igram na kartu sve ili ništa i radije ću biti bez ičeg nego imati nešto površno.. . Oduvijek sam sanjala o potpunoj predanosti u ljubavi, o mentalnoj, psihičkoj i fizičkoj predanosti… To je za mene ljubav, ona prava, ona duboka, ona iskrena, ona jaka…

pixabay.com

pixabay.com

Postoji li to ili opet živim na svojim oblacima?

Vjerujem da postoji, vjerujem da upravo takva ljubav je negdje oko nas, vjerujem da je takva ljubav upravo u nama i vjerujem da ako tako sami vibriramo da upravo to i privlačimo, privlačimo upravo takvu ljubav. Takva ljubav nam se počne događati jer šaljemo takve signale u svemir i svemir nam upravo tako odgovara, ali često nemamo strpljenja čekati ono nešto pravo u životu već prihvatimo nešto polovično i djelomično. Ljudi često prihvate hajdemo reći bilo kakav odnos samo da nisu sami.

Nekad čujem neke kako kažu da je sve bolje nego biti sam, ne slažem se s time ni najmanje, jer bolje je biti sam nego u lošem društvu. Bolje je biti sam i čekati ljubav nego prihvatiti neki polovičan i djelomičan odnos i biti nesretan i neshvaćen u tom odnosu… Samoća zna biti teška i bolna, ali svaka samoća je manje bolna od neuzvraćene ljubavi… Ponekad nešto forsiramo samo da nismo sami, a svi znamo da sve ono što je na silu nije dobro, pukne jednom….
Ljubav se ne forsira, ona bi trebala teći slobodno poput rijeke, ali tako baš i nije u svakodnevnom životu…

Puno toga u svakodnevnom životu nije onako kako bi trebalo biti, opušteno i lagano, puno toga ne puštamo da teče, već sami guramo i sami formiramo svoje tokove za koje smatramo da su ispravni i onda nakon nekoliko godina sami shvatimo da smo u skroz krivom toku…. U toku koji uopće nije naš… Trebamo li forsirati stvari ili se s punim povjerenjem prepustiti životu i ostaviti da vrijeme i život rade u našu korist?

Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay