Odradio sam godišnji odmor. I baš se odmorio, osunčao, pocr(ve)nio, ispio litre pive, vina i stvarno dobro jeo. Međutim, kao i vjerojatno svi, barem u nekom trenutku, ležao sam na plaži i gledao more, otoke i valove razmišljajući o svom životu. Di sam jebote?! Kud idem, di ću biti iduće godine u to isto vrijeme?
Pa… svidjelo mi se di sam, s kim sam i kako provodim dane. Naravno, ona jebena sotona (drugi kažu vražićak, ali frajer je jebena sotona) često me pokušavao spriječiti da uživam u trenutku. I povremeno uspijevao. Mjeseci preda mnom u poslovnom smislu nisu izgledali baš sjajno i morilo me to. Jebeni novac. Jebeni posao. Jebena neizvjesnost. I ponajviše… jebene promjene.
Stalna na tom svijetu samo mijena koji k… već
Ma zajebi! Koja glupost. Kako takva glupost može biti jedina sigurna (da ne velim stalna) stvar na ovom svijetu? Došlo mi je da si kupim selfhelp knjige da malo čitam o tim promjenama, privikavanju… prigrljivanju (jel se tak kaže?).
Onda opet red zabave, vina, sunčanja, kupanja, smijeha, simpatične i smiješne djece, alles gut. Kada popijem, sve mi ravno. Promjene su divne, jačaju nas, treniraju naše moždane vijuge, formiraju emocije. Dobrodošle promjene! Tu sam! Uzmite me! Ko je vidio opterećivati se promjenama?! Ajmooooooooooo!!
Prespavam… i opet me nešto kopka. Zašto jebemu baš sad? Nikako se naviknuti na konkretno taj životni proces, a sto puta sam ga prošao. I još je k tome uvijek sve prošlo dobro!! I nedo Bog da još počnem brijati u glavi kako su zapravo promjene meni “nametnute”, događaju se oko mene i remete mi moju sredinu, moju auru, ali ja konkretno stojim u mjestu! Gotov! Paljba! Gdje ona piva…
Utješno je znati
Lijepo je kad čovjek kontrolira svoju sudbinu. Čitam maltene svaki dan “Ovaj uspio… Onaj napravio aplikaciju… Ova osnovala firmu… Ona se zaposlila u firmi života… Ova rodila… Onaj potpisao ugovor…” Ovaj ovo, onaj ono. Stvarno je to sve krasno. Lijep život, uspjesi, borba, ponos, ostavština.
Ali recimo da ima jedan… silver lining (prevedite ga kak hoćete) u nametnutim promjenama. Nesigurno je često i puno zanimljivije od onog drugog. Bumeranzi koji ti doletavaju u glavu stvaraju neku posebnu vrstu izmicanja, pokreta, nešto slično ko u Matrixu. Kako ono kažu u PR-u – kriza je najbolja prilika za “poen”, ha?
Tješe me takva razmišljanja. Ponekad. Ne mogu reći da skroz vjerujem u to sve, ali tješi me. Barem ponekad. Vidjet ćemo. Loptica je u mom terenu… tak nekak jel?
Naslovna foto: Stocksnap.io
You must be logged in to post a comment Login