Travanj je mjesec podizanja svijesti o životu s amputacijom (eng. Limb Loss Awareness Month), a tim povodom razgovaramo s Majom Drobnjaković, sportašicom koja kroz vlastito iskustvo otvara važne teme o svakodnevnom životu nakon amputacije, mentalnom zdravlju i vidljivosti osoba s invaliditetom u društvu. Maja aktivno podržava rad Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog paraolimpijskog odbora, posebno u promicanju većeg uključivanja i ravnopravnosti u sportu i javnom prostoru. U ovom intervjuu govori o prilagodbi, izazovima i promjenama koje želi vidjeti – izravno, bez uljepšavanja.
Postoji li trenutak koji ti je bio ključan u prihvaćanju svog “novog” tijela – ne onaj filmski, nego onaj tihi, svakodnevni, možda i nevidljiv drugima?
Za mene su to bili oni mali, svakodnevni trenuci u kojima sam shvatila da život ide dalje. Kada sam, recimo, prvi put obula tenisicu na protezu i otišla na trening, u šetnju ili u shopping – sama, bez ičije pomoći. Nije bilo fanfara, samo tišina u glavi i osjećaj – mogu ja ovo. I ne samo to, mogu i više od toga. Najvažnije mi je bilo vratiti se svakodnevnim stvarima i obavljati ih kao i prije, a sve veće stvari koje su uslijedile prirodno su se izrodile upravo iz tih malih koraka.
Što bi voljela da ti je netko rekao prije amputacije – o životu nakon amputacije, oporavku, odnosu prema amputaciji, mentalnom zdravlju? Što bi ti pomoglo u prilagodbi i olakšalo cijeli proces?
Voljela bih da mi je tada itko dao barem neki savjet jer mi je svijet osoba s invaliditetom bio potpuno nepoznat. Nisam poznavala nijednu osobu s invaliditetom, a kamoli nekoga tko živi s amputacijom. Sve sam počela otkrivati tek nakon operacije – sama, korak po korak.
Upravo zato danas nastojim biti ta osoba koju sam tada trebala. Želim onima koji se prvi put susreću s amputacijom reći da neće uvijek biti lako, ali da je gotovo sve moguće. Da su strah, ljutnja i umor normalni – i da ne znače slabost ni poraz. I ono najvažnije: ne moraju nikome ništa dokazivati osim sebi. Nastojim biti na raspolaganju osobama s amputacijom maksimalno – bilo savjetom, razgovorom ili samo prisutnošću. Ponekad je dovoljno znati da nisi sam i da netko tko je prošao sličan put vjeruje da ćeš i ti uspjeti.
Danas, kada gledaš na operaciju i sve što se događalo prije i poslije, koliko ti je to bilo traumatično? Što ti je pomoglo da prebrodiš sve prepreke i suočiš se s tim?
Prve minute bile su jako teške; to je bio najveći šok u mom životu. Ali vrlo rano sam odlučila da neću ostati zarobljena u tom stanju. Puno mi je značila podrška ljudi oko mene, ali i to što sam sama sebi rekla – idem korak po korak.
I stvarno, kada se usmjeriš na svaki dan, prestaneš brojati ono što si izgubio i počneš primjećivati sve što još imaš i sve što te još čeka u životu.
Danas sam zahvalna na cijelom tom iskustvu – na ljudima koje mi je amputacija donijela u život, na svim putovanjima, sportskim uspjesima i novim pogledima koje možda bez toga ne bih imala. Po prirodi sam uporna i ne odustajem lako, pa sam od početka znala da ću naučiti živjeti s tim – ali da me to neće zaustaviti u ničemu što stvarno želim.
Kako njeguješ odnos sa svojim protetskim pomagalom – je li to alat, saveznik, neprijatelj koji ponekad boli, modni dodatak, sve to zajedno?
Sve to zajedno! Ima dana kad me naljuti jer ne surađuje, kad nešto žulja ili sputava. Srećom, takvi su dani rijetki, ali kad se dogode – pamte se.
Većinu vremena ipak gledam na protezu kao na alat koji mi daje slobodu. Za mene je to moja noga – samo što se može skinuti. Volim ju kao i svoju bivšu nogu jer mi je omogućila da nastavim živjeti punim plućima. Zahvalna sam joj na svakom koraku koji mi pruža. Prošle smo zajedno mnogo – od trčanja, vožnje bicikla, putovanja, pa do običnih svakodnevnih stvari. Za mene je to stvarno najbolja moguća zamjena za ono što sam izgubila.
Mislim da dovoljno govori podatak da mi je prosjek prehodane udaljenosti u danu – oko 10 km.
Na što si danas najponosnija – ne ono što piše u CV-u, nego ono što možda znaš samo ti?
Ponosna sam na to što nisam izgubila sebe. Što sam uspjela sačuvati svoj duh, svoju strast za životom, humor i ljubav prema pokretu.
Je li te iskustvo života s amputacijom naučilo nešto što misliš da žene općenito prečesto zaborave ili potiskuju?
Naučilo me koliko često žene stavljaju sve druge ispred sebe – i koliko je važno da se znamo staviti na prvo mjesto, ne iz sebičnosti, nego iz ljubavi prema sebi.
I da je snaga nešto što se ne mora uvijek dokazivati izvana. Tiha upornost, nježnost prema sebi – to je isto snaga.
Kada promatraš žene u sportu, pogotovo para-sportu, imaš li osjećaj da se njihova snaga mjeri drugačijim kriterijima nego muška? Što to govori o našem društvu?
Nikad o tome nisam puno razmišljala, ali da, često se čini da se snaga žena – pogotovo u para-sportu – mjeri drugačije nego muška. Kao da uvijek mora postojati dodatni razlog za divljenje. Ako si žena, pa još i para-sportašica, onda si “inspiracija”, često bez obzira na rezultat ili trud koji ulažeš.
A istina je da bismo sve trebale biti gledane kao sportašice, prema istim standardima – jer treniramo jednako ozbiljno, imamo iste ambicije i jednako ulažemo sebe u to što radimo.
Mislim da to pokazuje kako društvo još uvijek ima problem s iskrenim prihvaćanjem različitosti, i da se često divimo nečemu zato što nam je to “neobično”, a ne zato što je stvarno vrijedno.
Kad bi mogla promijeniti samo jednu stvar u javnom prostoru – od reklama do sportskih prijenosa – kako bi uključila više tijela poput tvog, na autentičan način, što bi to bilo?
Imam osjećaj da stvari polako idu na bolje – ili barem ja sada više primjećujem takve pomake. Ali ono što bih zaista voljela vidjeti jest da budemo prisutni u reklamama, na billboardima, modnim pistama – ne kao “posebna izdanja”, nego kao dio stvarnog, šarolikog svijeta.
Na kraju krajeva, osobe s invaliditetom su dio društva – živimo, radimo, volimo, suočavamo se s problemima, pobjeđujemo ih, bavimo se sportom i ostvarujemo rezultate, baš kao i svi drugi.
Možda nam za neke stvari treba malo više vremena, možda ih radimo na drugačiji način – ali to ne umanjuje našu vrijednost.
Prikazivanjem te autentičnosti u javnom prostoru, šaljemo poruku prihvaćanja, a ne sažaljenja. A to je poruka koja nam svima treba.
Tijekom školovanja na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu osnovala je Udrugu za promicanje inkluzija osoba s invaliditetom Mogu sve. Po završetku školovanja zapošljava se kao novinarska, a potom u marketingu. Danas je vlasnica marketinške agencije, ali i dalje piše kolumne te se bavi novinarstvom.
