Vrijeme božićnih blagdana. Brak Mare (Marija Škaričić) i Janka (Janko Popović Volarić) u terminalnoj je fazi. Nakon što mu usred crkve Mara poruči kako ga namjerava ostaviti, uslijedit će ključni moment – Janko će izgubiti kontrolu i na Badnjak pod Marinim okom ostaviti poklon svoje frustracije i nemoći. Mara će sa sedmogodišnjim sinčićem Brunom napustiti dom i krenuti u neizvjesnost, pokušavajući usput dječačiću bijeg predstaviti kao svojevrsnu avanturu. Na tom će putu bez plana i cilja, danima lutajući gradom, a noćima se smrzavajući u automobilu, nabasati na Milana (Krešimir Mikić), usamljenog zaštitara u jednom od bezličnih bastiona konzumerizma, koji očajnički čezne za srodnom dušom…
Matanićevo novo djelo daleko je od filma o obiteljskom nasilju i njegovom pogubnom učinku na zajednicu, kao što bi se iz kratkog uvoda možda dalo iščeprkati. Iz svega što prethodi udarcima, prilično je jasno da nasilje u jednoj prosječnoj i, usudio bih se primijetiti, prosječno nesretnoj obitelji srednje klase nije konstanta – barem ne ono fizičko. Naši su junaci za sreću izgubljeni već odavno. Dotrajala bi se straćara kad-tad srušila, sve i da je nije pogodio potres – on je samo, doslovno i metaforički, istjerao nesretnike na ulicu.
Zapravo, ispada da je pogubna sama moderna zajednica. U prvoj polovici filma Matanić izvrsno portretira sivilo zajedničkog života koji više nalikuje na metastazirani tumor nego na vezivno tkivo, praktično nam sugerirajući da je obiteljska sreća puka iluzija – i veze ostalih parova u filmu samo su u različitim fazama truljenja. No da slučajno ne biste pomislili kako je spas u samoći, i zaštitar Milan koji će majci i djetetu u jednom času pružiti ruku, ne figurira kao malo božićno čudo koje bi moglo izvući Maru iz njenog sivog doma više od par uvodnih trenutaka. Njegova je čežnja za ljubavlju prešla granicu psihopatologije.
Usamljeni Milan ne može uspostaviti komunikaciju ma koliko se trudio, parovi koji bauljaju filmom nemaju više zašto komunicirati. Život u zajednici uništava, samoća izluđuje. Gdje je tu izlaz? Čini se da ga nema.
Je li za sve krivo ovo naše novo doba bez sadržaja? Božićna pozadina kao simbol vremena kada bi obitelji trebale biti na okupu i šoping centri u kojima traže sreću oni što ne moraju kopati po smeću, samo pojačavaju dojam sveopćeg rasula.
Ispraznost forme najjasnije ocrtava prizor u crkvi. Svi su tu na okupu, naizgled, poput velike složne obitelji. A naš raspareni par ni ne zna zašto se našao tamo, osim zato što je tako red. Onima pak kojima ne pucaju veze – barem ne u božjoj kući – puca klinac dok svećenik brblja pa razgovaraju na mobitel, smijulje se ili ubibože dosađuju. Iskrenost je poput prosinačke temperature, na nuli, ako ne i koji stupanj ispod.
Metropola svedena na betonske konstrukcije, zatvorene šoping centre, mračne ulice i prazna parkirališta zametena snijegom, podloga je po kojoj u neku stvar otklizavaju sudbine likova Matanićeva filma. Kadrovi stambenih blokova koje iz smrznute zemlje čupaju dizalice, daleko su od optimistične slike budućih toplih gnijezda za neke nove golupčiće. Sve su to kaznionice, kavezi u kojima će si danas-sutra udarce zadavati i čerupati se neki drugi Mara i Janko.
Simboli koje Matanić rasipa potkraj filma, poput krhotina kuglice pod tepihom, odlazak alkoholom razvaljenog Janka na noćni spust taksijem koji ima registraciju 666 i, na koncu, njegovo guranje smrznutog obiteljskog vozila u kojem mu sjede žena i sin, doimaju se pretjeranima, možda i suvišnim detaljima. Sve je jasno i bez toga. Crno, da crnje ne može biti.
Marija Škaričić se bez premca nosi s teretom majke asfalta za što je i nagrađena Zlatnom arenom u Puli, Krešimir Mikić uvjerljivo je jezovit u ulozi usamljenog očajnika, a više je nego ugodno iznenađenje sapunasti Janko Popović Volarić u ulozi sluđene glave razbijene obitelji.
Iako zapravo grebe po površini fokusirajući se uglavnom na manifestacije odnosno posljedice zamršenih odnosa, Majka asfalta svakoga bi morala natjerati da se barem malo počeše po vlastitom životu. Sva ta ispraznost djeluje tako prokleto stvarno, tako blisko. Dalibor je tata-matanić svog zanata čak i kad nam u blagdansko ruho (možda bi prikladnije bilo reći dronjke) pakira priču o međuljudskim odnosima koju već odavno znamo – da život nije čudo u 34. ulici.
Matanićevo novo djelo daleko je od filma o obiteljskom nasilju i njegovom pogubnom učinku na zajednicu, kao što bi se iz kratkog uvoda možda dalo iščeprkati. Iz svega što prethodi udarcima, prilično je jasno da nasilje u jednoj prosječnoj i, usudio bih se primijetiti, prosječno nesretnoj obitelji srednje klase nije konstanta – barem ne ono fizičko. Naši su junaci za sreću izgubljeni već odavno. Dotrajala bi se straćara kad-tad srušila, sve i da je nije pogodio potres – on je samo, doslovno i metaforički, istjerao nesretnike na ulicu.
Zapravo, ispada da je pogubna sama moderna zajednica. U prvoj polovici filma Matanić izvrsno portretira sivilo zajedničkog života koji više nalikuje na metastazirani tumor nego na vezivno tkivo, praktično nam sugerirajući da je obiteljska sreća puka iluzija – i veze ostalih parova u filmu samo su u različitim fazama truljenja. No da slučajno ne biste pomislili kako je spas u samoći, i zaštitar Milan koji će majci i djetetu u jednom času pružiti ruku, ne figurira kao malo božićno čudo koje bi moglo izvući Maru iz njenog sivog doma više od par uvodnih trenutaka. Njegova je čežnja za ljubavlju prešla granicu psihopatologije.
Usamljeni Milan ne može uspostaviti komunikaciju ma koliko se trudio, parovi koji bauljaju filmom nemaju više zašto komunicirati. Život u zajednici uništava, samoća izluđuje. Gdje je tu izlaz? Čini se da ga nema.
Je li za sve krivo ovo naše novo doba bez sadržaja? Božićna pozadina kao simbol vremena kada bi obitelji trebale biti na okupu i šoping centri u kojima traže sreću oni što ne moraju kopati po smeću, samo pojačavaju dojam sveopćeg rasula.
Ispraznost forme najjasnije ocrtava prizor u crkvi. Svi su tu na okupu, naizgled, poput velike složne obitelji. A naš raspareni par ni ne zna zašto se našao tamo, osim zato što je tako red. Onima pak kojima ne pucaju veze – barem ne u božjoj kući – puca klinac dok svećenik brblja pa razgovaraju na mobitel, smijulje se ili ubibože dosađuju. Iskrenost je poput prosinačke temperature, na nuli, ako ne i koji stupanj ispod.
Metropola svedena na betonske konstrukcije, zatvorene šoping centre, mračne ulice i prazna parkirališta zametena snijegom, podloga je po kojoj u neku stvar otklizavaju sudbine likova Matanićeva filma. Kadrovi stambenih blokova koje iz smrznute zemlje čupaju dizalice, daleko su od optimistične slike budućih toplih gnijezda za neke nove golupčiće. Sve su to kaznionice, kavezi u kojima će si danas-sutra udarce zadavati i čerupati se neki drugi Mara i Janko.
Simboli koje Matanić rasipa potkraj filma, poput krhotina kuglice pod tepihom, odlazak alkoholom razvaljenog Janka na noćni spust taksijem koji ima registraciju 666 i, na koncu, njegovo guranje smrznutog obiteljskog vozila u kojem mu sjede žena i sin, doimaju se pretjeranima, možda i suvišnim detaljima. Sve je jasno i bez toga. Crno, da crnje ne može biti.
Marija Škaričić se bez premca nosi s teretom majke asfalta za što je i nagrađena Zlatnom arenom u Puli, Krešimir Mikić uvjerljivo je jezovit u ulozi usamljenog očajnika, a više je nego ugodno iznenađenje sapunasti Janko Popović Volarić u ulozi sluđene glave razbijene obitelji.
Iako zapravo grebe po površini fokusirajući se uglavnom na manifestacije odnosno posljedice zamršenih odnosa, Majka asfalta svakoga bi morala natjerati da se barem malo počeše po vlastitom životu. Sva ta ispraznost djeluje tako prokleto stvarno, tako blisko. Dalibor je tata-matanić svog zanata čak i kad nam u blagdansko ruho (možda bi prikladnije bilo reći dronjke) pakira priču o međuljudskim odnosima koju već odavno znamo – da život nije čudo u 34. ulici.
In this article:dalibor matanić, film, janko popović volarić, krešimir mikić, majka asfalta, marija škaričić
Written By
admin
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login