Malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga – govorili su naši stari. I stvarno, dok ne postaneš roditelj i dok ne prođeš fazu od malog do velikog djeteta, ne shvaćaš težinu i istinitost ovih mudrih riječi.
Kad mi je sin bio mali, najveća briga su mi bile one sitne dječje bolesti. Nisam imala toliko briga i straha jer je uvijek bio pored mene, bio je u sigurnom i toplom gnijezdu zaštićen od okrutnog svijeta.
Međutim, život teče, stvari se mijenjaju, svijet se mijenja, starimo, odrastamo i ono moje malo pile preko noći je postao tinejdžer.
Brižna majka
Do samo prije neki dan za svako njegovo putovanje uvijek sam mu brižno pakirala kofere da mu slučajno nešto ne prifali. Pripremala sendviče, grickalice i sokove da pile na putu ne bude gladno i žedno. Vozila ga na kolodvor u neke sasvim sitne sate.
Scenarij na kolodvoru je uvijek bio isti: zagrljaj, pozdravljanje, čekam da se ukrca u bus, s punim očima suza i gutanjem knedle u grlu gledam kako bus odlazi, pritom razmišljam, samo nek bude sve ok, nek mu je sretno i nek se čuva.
Svako putovanje je bilo isto…
Pile više nije pile…
Gledam ga neku večer, sprema se sam za put, slaže robu baš onako kako sam ga učila, sprema kozmetiku, provjerava dokumente, sprema novac, važe si kofer da bude siguran da je sve u okvirima. Sve to radi vrlo ozbiljno i odgovorno. S ponosom ga promatram jer shvaćam da sam ipak uspjela od njega napraviti dobrog i odgovornog mladog čovjeka.
„Mama gotov sam, možemo ići“, kaže mi.
Vozim ga na kolodvor, tamo ga već čeka ekipa. Iako je debela noć klinci su nabrijani kao da je podne, vesele se, putuju, nekoliko dana u stranoj zemlji bez staraca – kud ćeš bolje u tim tinejdžerskim godinama?!
Gledam, pakiran kofer u prtljažnik, ulazi s ekipom u bus, sjeda u galeriju busa – naravno, jer tamo je uvijek najbolje.
Čekam dok bus krene i razmišljam kako se ustvari skoro sve promijenilo, pile više nije pile. Postao je samostalan mladi čovjek, nema više zagrljaja i puse na kolodvoru jer Bože dragi, to više nitko ne radi. Stignem mu jedva nekako u letu reći; čuvaj se, budi pametan, javi se kad stigneš molim te.
Ostalo je isto samo jedno, mamine pune oči suza gledajući kako bus zatvara vrata i odlazi s kolodvora. Ostala je ona ista misao u glavi kao i svaki put – samo nek sretno stigne i nek bude sve ok.
Odlazim s kolodvora suznih očiju i razmišljam što ću raditi jer nema spavanja dok ne dobijem poziv: mama sletio sam, sve je ok!
Dok se vozim kući razmišljam kako je sve bilo lakše dok je bio mali, mami uz nogu, uvijek na sigurnom, istovremeno vrteći film mog oca koji mi je uvijek znao reći: malo dite mala briga, veliko dite velika briga…Sad iskreno znam što to znači, i sad konačno razumijem svoje i sve roditelje.
Sad znam što to znači
Dolazim kući, nekako mi je sve prazno, pusto i tiho, liježem u krevet, znam da nema spavanja, nema mira dok se pile ne javi…To je tako, biti roditelj je prekrasno iskustvo, imati dijete je blagoslov, ali isto tako je uvijek jedna zabrinutost… Ne znam, ponekad pomislim da sam ja samo jedno jedna preosjetljiva mama koja je slaba na svoje pile…
