Maria Tomić Preiner je 39-godišnja Zagrepčanka koja sebe opisuje kao majku, energičnu entuzijasticu, apsolventicu geštalt psihoterapije te edukatoricu integrativne dječje psihodrame. Osim toga, Maria je i osoba s invaliditetom, međutim, nju invaliditet niti definira niti opisuje. Svoj život je posvetila unapređivanju kvalitete života s invaliditetom potaknuta svojim, cerebralnom paralizom, te je svoju stručnost usmjerila na rad u Centru za razvoj vrijednosti. Zašto je Maria osnovala Centar za razvoj vrijednosti, koji su njegovi ciljevi i kako pomaže osobama s invaliditetom, saznajte u intervjuu.
Koliko sam vidjela, mediji vas često predstavljaju kao osobu s invaliditetom koja je završila dva fakulteta. No, kako biste se vi predstavili?
Ovaj opis zaista je nastao davno, jer je od kad sam diplomirala prošlo je jako puno godina. S protekom tih godina i moj opis se zasigurno promijenio. Opisala bih se kao energičnu entuzijasticu koja stalno nešto novo planira i osmišljava. U životu radim u puno različitih područja s ciljem da potaknem promjene koje će omogućiti više zadovoljstva u različitim područjima.
Ne manje važno opisala bih se i kao sretna mama koja uživa gledati odrastanje svoje djece. Da, uz to sam i osoba s invaliditetom koja kroz vlastiti primjer aktivnog života, ali i stručno znanje želi pomoći i biti podrška drugim osobama s invaliditetom kako bi i oni uz podršku imali kvalitetnije živote bez obzira u kojem dijelu Hrvatske žive.
U posljednje vrijeme jako mi je drago da sebe mogu opisati i kao apsolventicu geštalt psihoterapije te edukatoricom integrativne dječje psihodrame. Uživam u procesu rada s klijentima i malim i velikim i to je ono što me između ostalog čini sretnom. Također sam i putoholičarka jer mi putovanja predstavljaju najdražu anti stres aktivnost.
Mediji često također vole osobe s invaliditetom uzdizati tako da ih prikazuju kao heroje. Čak je rađeno i nekoliko kampanja na tu temu i kako bi mediji trebali pravilno i korektno izvještavati o OSI. Koje je vaše mišljenje o tome?
Odgovor na ovo pitanje zapravo je vrlo jednostavan. Osobe s invaliditetom su obični ljudi s manama i vrlinama koji unatoč različitim poteškoćama nastoje živjeti život kao i osobe bez invaliditeta. Nema to puno veze s time je li netko heroj ili nije, već više se radi o tome ima li netko ima energije, želje i podrške da potpuno uživa svemu onome što mu život donosi.
Uloga medija u izvještavanju u osobama s invaliditetom trebala bi biti poticanje, kako predstavnika javne i lokalne vlasti, tako i građana, na različite inicijative i pružati podršku osobama s invaliditetom kada im je ista potrebna. Na takav način svi možemo biti kreatori inkluzivnog društva.
Osnovali ste udrugu Centar za razvoj vrijednosti 2012. godine. S kojom ste je idejom osnovali i je li se ona ostvarila do danas?
Udrugu sam osnovala zato što sam i sama osoba s invaliditetom (imam cerebralnu paralizu). Kroz svoje dosadašnje profesionalno i osobno iskustvo, vrlo dobro razumijem poteškoće osoba s invaliditetom, kao i kakva vrsta pomoći im treba da bi kvaliteta njihovog života bila viša i da bi se uspješno integrirali u život zajednice. Upravo zbog toga s lakoćom mogu razumjeti što je ono što im u životu treba.
Udrugu djeluje u skladu s našim motom “Od dječjeg osmjeha do životnog uspjeha“. Vizija je da postanemo prepoznati kao mjesto gdje ćemo pružati različite usluge i za djecu s teškoćama u razvoju te njihove obitelji i za odrasle osobe s invaliditetom. Težimo individualiziranom pristupu svakom korisniku u kojem je poseban naglasak stavljen na pružanje konkretnih usluga sukladno njihovim individualnim potrebama.
Naša misija je – pružanjem različitih usluga u zajednici doprinosit ćemo većoj integraciji osoba s invaliditetom u društvo, što će rezultirati podizanjem kvalitete njihovog života i postizanju neovisnosti.
Svi naši programi i projekti usmjereni su na osiguravanje što kvalitetnijeg života u lokalnim zajednicama kroz kreiranje inovativnih usluga za koje su sami korisnici procijenili da su im neophodne. U tom kontekstu važno je napomenuti da veliku pažnju posvećujemo i zabavno edukativnih sadržaja kao što su: wellness za moju ženstvenost, putovanje dostupno svima te različite edukacije za osnaživanje OSI.
Isto tako, svjesni problema teškog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Veliku pažnju posvećujemo razvoju njihovih poslovnih ideja i osnaživanju za samozapošljavanje što je prepoznato od strane odgojno obrazovni ustanova za OSI, HZZ-a, i samih OSI koje su do sada sudjelovali u navedenim aktivnostima. Ne manje važno je da smo usmjereni ne samo ostvarivanju OSI, već i stvaranju mogućnosti da vještine koje razviju kroz različite edukativne aktivnosti koje udruga provodi mogu primjenjivati u svakodnevnom životu. Dobar primjer za to je aktivnost “Putovanje dostupno svima” kroz koju OSI dijele svoja iskustva s putovanja i osnažuju nesigurne OSI da se i oni u tome okušaju.
Svjesni činjenica da postoji veliki broj različitih prava za OSI, ali i da su ista osobama s invaliditetom često nepoznata i ostvariva kroz više različitih socijalnih sustava, važan dio naših aktivnosti je upravo usmjereno na povećanje informiranosti o pravima i načinima ostvarivanja istih. Za sada smo bili usmjereni najviše na upoznavanje s pravima iz sustava socijalne skrbi te pravima pacijenata, ali u daljnjem radu usmjerit ćemo se i na druga područja, poput prava iz mirovinskog sustava, prava na adekvatno stanovanje, zaštitu od nasilja i slično.
Koji je najvažniji cilj udruge danas? Smatrate li da ga uspijevate ostvariti?
Najvažniji cilj udruge je stvoriti različite usluge za neovisan život osoba s invaliditetom. Težimo pružanju konkretnih usluga osobama s invaliditetom tamo gdje su im potrebne.
Kroz program koji financira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike pružamo izvaninstitucionalne usluge kojima se teži neovisnosti: ako je osobama s invaliditetom potrebna podrška oko nabavke literature za studij, ako žele putovati, pomažemo prilikom zapošljavanja i osamostaljivanja te nudimo brojne usluge prema konkretnim i individualnim potrebama.
Osim toga, težimo uspostavi nacionalnih i globalnim suradnji te se upoznajem s primjerima dobre prakse u svijetu, a iste nastojimo integrirati u lokalne zajednice kako bi osobe s invaliditetom živjele dostojanstvenim životom. Također, Ministarstvo turizma i sporta daje nam financijsku podršku na području kreiranja pristupačnog turizma te nas podržava u provođenju projekta kojim educiramo turističke djelatnike za pružanje inkluzivnih usluga.
Svoje ciljeve postižemo, sukladno gore navedenom, na tri područja: obrazovanje, zapošljavanje i dostupnost usluga. U tom djelovanju aktivno nas podržava Zaklada Solidarna kroz program Impact4values. Ova Zaklada potiče i financira naš rad na području promoviranja i ostvarivanja prava osoba s invaliditetom. Zaklada je omogućila da započnemo inicijativu dostupnog javnog prijevoza za osobe s invaliditetom te s time nastavljamo u kreiranju pozitivnih promjena.
Koliko se suočavate s predrasudama ili stereotipima u društvu?
Puno manje nego prije nekoliko godina, ali predrasude su još uvijek prisutne, posebno u onim područjima gdje ljudi ne očekuju da ćeš se ostvariti – kao što je konkretno u mom životu to područje roditeljstva.
Vezano uz stereotipe, oni su zapravo jako povezani s onim pitanjem predstavljamo li osobe s invaliditetom kao heroja ili kao pretjerano ovisne o tuđoj pomoći. Korijeni tih stereotipa proizlaze iz ranog djetinjstva, odnosno od toga na koji način prvo roditelji, a onda i ostale osobe s djecom pričaju o tome tko su to osobe s invaliditetom. Kako bismo smanjili stereotipe kroz djelovanja udruge usmjereni smo na senzibilizaciju djece i mladih na temu tko su to osobe s invaliditetom. Također kroz naše djelovanje prikazujemo i uspješne osobe s invaliditetom u različitim područjima. Tako ćemo na primjer uskoro imati izložbu umjetničkih radova na temu život mojih prava i kršenje mojih prava. U sklopu ove izložbe umjetnici s invaliditetom kroz svoje radove pokazat će što misle o ovoj temi.
Za kraj, što vas motivira i što biste poručili čitateljima koji će pročitati ovaj razgovor?
Puno toga, ali najviše je to želja da budem podrška ljudima kojima život nije podijelio najbolje karte te da žive život sukladno svojim željama i potrebama. Motivira me i moja obitelj i prijatelji jer kroz svoj primjer i njima pokazujem kako zaista u životu ništa nije nemoguće. Nekako vjerujem da ja kao pojedinac mogu kroz male stvari napraviti da naša zajednica postane ljepša i poticajna za sve.
