Kao majka maturanta zadnje vrijeme učestalo se vucaram po roditeljskim sastancima na temu maturalca. Znam, izraz „vucarati se“ i nije baš primjeren ali u ovom času ne mogu naći neki primjereniji ili ustvari još gori, a opet da bude pristojan za svekoliko pučanstvo.
Dakle, vucaram se po učionicama, slušam svašta i svaki put se čudim iznova. U biti, najviše se čudim sama sebi kako se još imam snage čuditi. Pored svega čega sam se kroz život naslušala, naučila s godinama da je ljudska glupost beskonačna ja se i dalje čudim. Iz navedenog se može zaključiti da jedino tko je ovdje lud sam isključivo ja. Upravo tako se sada i osjećam dok razmišljam gdje i na što sve bacam svoje dragocjeno vrijeme u nepovrat.
Naravno, čim se treba masa oko nečeg dogovoriti, neizbježno je da ispadne frka. Oko teme izbora destinacije izbila je frka popriličnih razmjera. To više ne znaš tko pije, a tko plaća, tko bi gdje, tko bi kuda, tko bi kojim prijevoznim sredstvom.
I… Akcija!
Od svih mogućih prepucavanja ega, koji uglavnom ne vode u ikakva konstruktivna rješenja, osim u enormna međusobna zamjeranja roditelja, odlučila sam to na svoj način prekinuti. Prionula sam ‘lapu’, mobitelu i krenula u zvanje agencija da vidimo što možemo dobiti za budžet koji imamo na raspolaganju.
Sva sretna i ponosna što sam dobila zanimljive ponude, destinacije, ma dobila sam svašta i dalo bi se sigurno nešto probrati jer djeca na maturalac „moraju“! Tim putovanjem završavamo jednu njihovu važnu životnu epohu i spremni smo za neke nove životne epizode.
Iskreno, oduševljenje mi je splasnulo za taman toliko minuta koliko mi je trebalo da izložim destinacije razmaženim roditeljima još razmaženije djece!
Krah!
Bajni komentari pojedinaca: ali oni ne žele u Barcelonu! Grčka – ne dolazi u obzir! Krakow – dosadno!
Oni bi u Andaluziju, oni bi na Maltu… Oni bi, ma oni bi svašta, a čini mi se da će svi do jednog otići i tri krasne p.m.
Zgrožena apsolutnim ne angažmanom roditelja osim kvocanja i zvocanja, roditelja koji nisu k***** mrdnuli da bi dali minimum volje i truda. Roditelja koji ne razmišljaju o drugima osim o sebi i svojim prvorođenim mezimcima koji žele jedino i isključivo na Maltu i neka egzotična i mondena mjesta!
Ma ljudi moji, ta putovanja jebeno puno koštaju. Živimo gdje živimo, plaće su nam takve kakve jesu i obitelji koje imaju po dvoje ili više djece to je popriličan financijski izazov.
Nije li smisao maturalca da idu sva djeca i da nam svima njihovo putovanje bude cjenovno prihvatljivo?
Nije li smisao svega da budemo empatični jedni prema drugima, manje sebični, da se bar pokušamo razumjeti, da budemo socijalno osviješteni i da dignemo ručnu i kažemo OK! Ne mogu si svi platiti Malte, Andaluzije i razne elitističke kurce palce! Hajdemo onda negdje gdje možemo svi kao jedan, kao razred, kao cjelina?!
Nije li smisao da tako i vlastitu djecu odgajamo – da budu ljudi, da ne budu sebični i misle samo i isključivo na svoje dupe?
Očito, ovo vrijeme u kojem živimo nije takvo vrijeme.
To vrijeme je bilo kad sam ja išla u školu i nije bilo izbora. Išlo se gdje je netko unaprijed zacrtao. I nije bilo – ja neću jer se meni ide u lijepu p.m. i svi smo bili sretni da idemo igdje, da će nam roditelji išta platiti i da će nas uopće itko igdje voditi.
Krivi ljudi
Danas imamo pregršt svega, živimo u izobilju. Raskalašenog smo ponašanja i neumjereni u mnogočemu. Tako si odgajamo djecu i jednom kad ta naša djeca postanu ljudi onda nek se nitko ne pita u kakvog „krivog“ čovjeka je izraslo. Izraslo je upravo u onakvog čovjeka kakvog smo ga odgajali. Odgoj ide od kuće, od obitelji. S vremenom društvo, škola naprave svoje, ali korijen svega, temelj i baza je dom, obitelj, roditelji ili bi bar trebali biti.
Negdje smo se putem pogubili i zaboravili onu staru da je skromnost vrlina!
Nažalost, prepiskom sam dobila dokaz kako smo sjebani sami sa sobom, kako ne znamo cijeniti nečiji trud i volju. Kako nam je najlakše sjediti doma u fotelji drkati po mobitelu, ne djelovati. Onog tko se potrudio treba „minirati“, a taj netko se potrudio za sve, ne za sebe kao pojedinca!
Također, oduvijek mi je bila zanimljiva spoznaja koliko se ljudi boje komunicirati, izreći svoje mišljenje pred nekim tko je „veći“, koliko se boje suprotstaviti, „zamjeriti“ se nekom.
Zašto?
Vucarajući se tako po roditeljskim sastancima zapazila sam ih kako sjede i vire kao miševi iz rupa, velevažno klimajući glavama u znak lažnog odobravanja, dok na kavama izlaze jasno i glasno negodujući, kontra svega, kontra svih.
Pa, zašto sada na kavi?
Reci tamo gdje je mjesto da kažeš, reagiraj, djeluj, čega se bojiš?!
Izreći svoje mišljenje nije ništa strašno, ne slagati se – i to je u redu. Sve se da objasniti uz minimum kulture, pristojnog ponašanja i finog rječnika. Ali, za sve to fali ono nešto što je ključno – fale muda!
Nažalost, muda se ne nude u dućanu. Njih ne možeš kupiti. Muda ne dobiješ sa završenim fakultetom niti sa svim onim slovima ispred imena. S mudima se rađaš ili ih stekneš s godinama kad ti se život skupi i šaku i kad ti bude pun kofer j***** u mozak inih.
Nažalost, tužno mi je sve to kako ganjamo samo svoje, kako se ne možemo dogovoriti… Pa čak i sada kad je samo maturalac u pitanju. Tužno mi je gledati kako opet i ponovo ego pobjeđuje zdrav razum, empatiju i ono nešto još u tragovima ljudsko u nama…
