Motar – korov kao vrhunac gastronomije

Mnogi ljeti leže pored ove samonikle biljke, ne znajući da se zapravo nalaze pored velike delicije. Ovaj cvijet u kamenu, motar, matar ili petrovac bio je hrana bogova, cijenjena biljka u biblijskim vremenima o kojoj je pisao i slavni Shakespear. Ukusan je i dostupan, na neko vrijeme zaboravljen, a sada se smatra velikom delicijom koja se služi na bogatim dalmatinskim platama.

Naziv petrovac potječe iz srednjeg vijeka jer je ta biljka bila posvećena Sv. Petru. Danas ga u Francuskoj i Italiji još uvijek nazivaju biljkom Sv. Petra jer mu listovi postaju zreli za branje oko blagdana Sv. Petra i Pavla 29. lipnja.



Nalazi se na našem priobalju u neposrednoj blizini mora, gdje obilato raste iz stijena i u pijesku. Kod nas se većinom konzumira u primorskim krajevima i na dalmatinskim otocima. U vrijeme svjetskih ratova motar je jedna od najčešće skupljanih i pripremanih divljih biljaka. Raširena je po cijelom obalnom pojasu Europe, pa i u hladnijim krajevima. U 16. stoljeću na veliko se sadila u engleskim vrtovima.

Biljka može narasti i do 50 centimetara, a listovi su mu dugi oko pet centimetara i mesnati. Svima je dostupna jer raste na pomorskom dobru i za nju ne treba tražiti dozvole za branje.



Najukusniji je kad ga se bere krajem travnja, u svibnju ili lipnju, a bere se kao šparoga- samo se lako otkine. Može se brati i kasnije, ali tada se preporuča berba samo listića. U toj se fazi više osjeća njegovo eterično ulje, pa je i okus drugačiji.

Inače, njegov okus teško je opisati. Može se reći da je motar slan i vrlo aromatičan, podsjeća na koromač, kapar i šparoge, a opet je različit. U kuhinji se primjenjuje kao kapar i šparoge, za salate, umake, na lešo, a najčešće se kiseli.



Kao prilog odlično se slaže s ostalim mediteranskim delicijama, kao što je riba s gradela, slani inčuni i sušene rajčice. I njegovi mesnati listovi se mogu sušiti. Tada dio eteričnog ulja ispari, pa se mogu raditi jela s blažim okusom.

Priče o jelima s motarom sežu još do grčke mitologije. U mitu o Posejdonu i Zeusovoj miljenici nimfi Dahomar te njihovoj zabranjenoj ljubavnoj priči na obali Jadranskog mora, grčki povjesničar Teopomp zapisao je kako su ljubavnici ležali na motaru koji je u pukotinama stijena nicao od Posejdonova sjemena.

Kasnije su tu aromatičnu biljku ljubavnici jeli kuhanu s ugorom i uzastopce se prepuštali strastima. Božica Heketa Tezeju je pripremala jelo od motara, a jeo ga je i Zeus koji bi nakon njega zaspao i sanjao snove o stvaranjima novih otoka, gradova i luka.



Njegovi listovi bogati su vitaminom C pa je poznato kako su ih mnogi naši pomorci nosili ukiseljene na plovidbe kao sredstvo protiv skorbuta. I danas se koristi u medicini kao antiskorbutik i diuretik, kod tegoba s mjehurom i želucom, a koristan je i za detoksikaciju organizma. Izvrstan je i za mršavljenje te bogat mineralnim solima.

Najfiniji je u proljeće kao što smo rekli, a najljepši u kolovozu i rujnu kada procvjeta žuto-zelenim štitastim cvijetom.

Dok je ova biljka na sve strane hvaljena, u gastronomskom i medicinskom smislu, spominje je i veliki dramaturg William Shakespear , no nismo sigurni da li u onom dobrom. U drami 'Kralj Lear' piše: 'Obješeni motar omraženo je mjesto trgovine.'