Prevara. Prevara u odnosu, vezi, braku, bilo kakvoj relaciji je nešto što je, nažalost, skoro pa svakodnevica. Slušam često o toj temi od prijatelja, prijateljica, poznatih i manje poznatih. Priča o partnerskim prevarama se širi kao neki hit, kao nešto s čim se treba pohvaliti.
Postoji od pamtivijeka i nije nešto čemu bi se trebali čuditi, ali kad se prevara dogodi, gotovo uvijek se propitkujemo, analiziramo, važemo. Prevara nikad ne ostane ne zapamćena, ne primijećena. Prevara je nešto što ostavlja trajne posljedice na onog tko je to doživio.
Iako, zanima me zašto muškarci, a još više žene, tako lako prelaze preko čina prevare? Praveći se kao da se nije dogodilo ništa ili pak gledaju u nju dok je istovremeno ignoriraju.
Kao, sve je u redu, eh, život ide, to tako mora biti i točka kraj.
Ništa nije u redu i ne mora to tako biti.
Iz tuđeg kreveta
Što je tu u redu dolaziti kući iz tuđeg kreveta, iza plasirane priče o strašnom poslovnom vikendu, a ustvari je vikend provedem u nekom hotelu? Je l’ to u redu?
Nije.
Nije li poštenije izaći iz svoje zone komfora, priznati prvo sebi, pa zatim svima oko sebe, i baciti karte na stol, a ne sjediti na dvije stolice pri čemu je jedna stolica velika sigurnost, a druga po potrebi, mijenja se, od perioda do perioda. Naravno, pri tom stolica koja predstavlja sigurnost je sigurna dok se ne sazna za drugu stolicu.
Iz života, ne rijetko, iako se sazna za drugu stolicu, sigurna stolica i dalje pristaje ostati tu, odana, lojalna, vjerna, radi onog svima nam dobro poznatog: radi mira u kući. Zašto?
Mir u kući!?
Iskreno, oduvijek se divim ženama koje je partner prevario i koje su i dalje ostale u odnosu, vezi, braku… Svatko ima svoje razloge i zna ih sam najbolje.
Međutim, često mi ostane upitnik iznad glave i pitam se kako nastaviti život s nekim tko se tako olako upustio u istraživanje tuđeg međunožja, bez imalo srama i stida, i zatim se vratio u svoj krevet, svojoj obitelji bez imalo grižnje savjesti, onog nečeg da mu se bar malo osjeća krivim.
Iako su neka moderna vremena u kojima sve ono što je „nenormalno“ i nemoralno naziva normalnim, ponekad i poželjnim. Osobno, nešto što ne toleriram niti najmanje je prevara. Ježim se od nje, podao i licemjeran čin u kom ne poštuješ ni sebe, a još manje onog pored sebe kome si se nekad zavjetovao na vječnu ljubav… I sasvim je u redu odljubiti se, ne voljeti više, ali isto tako bi bilo u redu biti otvoren i iskren i odmaknuti se ako stvar ne ide. Jedino je tako ispravno. Maknuti se.
Nastaviti živjeti sa spoznajom da si prevaren je isto kao kad razbiješ čašu. Možeš je lijepiti, krpati, uljepšavati, ali ta čaša je uvijek samo jedna razbijena čaša i pukotine uvijek ostaju vidljive. Možemo se samo praviti da ih ne vidimo, zavaravajući sebe kako je ustvari ipak prekrasna do momenta dok se opet neki komad ne odlomi ili dok se sama po sebi ne raspe u sto komadića…
