Iako se cijelog života osjećam “budnom”, tek prije nešto više od godinu dana započeo je moj “big awakening”. Da vam pojasnim zašto sam se osjećala budnom. Upravo zato što sam cijeli život čula onu sebe iznutra, onaj svoj “Inner self”, koji je točno znao tko sam i zašto sam na ovome svijetu. Tako sam dalje putem u nekom trenutku života kreirala i ego koji ga je cijelog života štitio i život moj pretvorio u borbu da nikad ne odustanem i prepustim se obrascima koje sam nesvjesno usvajala putem života.
Baš isti taj naslov odabrala sam za svoju kolumnu tada, i čeprkajući tako danas po mojim kolumnama, došla sam do nje, pročitala je i samo osjetila mjesto na kojem sam tada bila. Već tada sam mislila to je kraj, tu sam. Baš suprotno, bio je to tek početak dubljeg procesa koji vodi prema slobodi. I sada jednako preplavljena emocijama, baš kao i tada, no tek sad sam svjesna da je ovih godinu dana još toliko toga izašlo, i da ova godina još toliko toga na put donijela da me gurne još dublje, kako bi u nekom trenutku ponovo mogla van iz svega toga, onako potpuno svjesna svoje “nesvijesti”. Moja duša je govorila i znala da je sve to proces, kojem sam se malo prepuštala, ali i dalje borila i da je to sve samo put kojem, tek kad se potpuno prepustimo, dolazi ona potpuna sloboda. Jer, sloboda počinje, tek kad borba prestaje.
Prije točno godinu dana, ponovo sam dotakla sebe, onaj “BLIS” ili “ENLIGHTENMENT” moment kada je sve ponovo zasjalo, jer sam dotakla sebe, izvor ili Inner Self, nazovite to kako god vam srce osjeća. I kako sam napisala, dotakla sam onu djevojčicu koja je životnom energijom disala i plesala kroz život. Sve zatvoreno do tada, počelo se otvarati, entuzijazam, snaga, životnost, bezuvjetna ljubav koju sam osjećala cijeli život, sve je bilo tu i ja sam opet bila doma. Ipak, nesvjesna da to nije sve, jer onaj obrazac ipak drži negdje u tijelu i još uvijek se ne prepušta u potpunosti.
Prepustila sam se samoj sebi ponovo, to sam uspjela, no ne i drugima, iako sam to godinama već svjesno “željela.” Željela je jednako ne imati. Željela sam i prepuštala se onima koji me nisu mogli, niti znali pridržati, jer je moj sustav ili “software”, oduvijek birao samo takve. I jesam li se sada potpuno prepustila životu van svakog obrasca? Ne, nisam, i to me tek sada čeka na putu do istinske slobode koja se nalazi potpuno s druge strane.
#promijeniperspektivu
Kada je krenula ova situacija, prije nekoliko mjeseci, i kad su zatvorili čovjeka, priroda je prodisala. Uz legitiman strah na trenutke, koji je kroz život downloadiran moj “software”, ali ne i paniku, osjećala sam sreću, zadovoljstvo i neki neobjašnjivi unutarnji mir. Znala sam da priroda dolazi na svoje i da svako zlo uvijek s druge strane donosi nešto dobro.
Vjerujte mi nisam uopće razmišljala “o poslu” i hoće li on propasti, ali ni o tome što raditi ili kako najbolje prodati, jer sam znala da je ovo vrijeme za još dublji zaron u samu sebe. Znala sam, da samo tamo, uvijek dobiješ sve odgovore, da je tamo ona linija koju kad prijeđeš, nestaje svaki strah i gdje uvijek, ali baš uvijek, postoji razlog za sreću. Mediji nikad nisu upravljali sa mnom, jer koliko god nekima “ludo” zvučalo, svaki odgovor za sve za sve u životu, u konačnici, uvijek sam prolazila unutar sebe, tamo iza te iste linije koja vodi ka osjećaju slobode, koju ti “ONI” ne mogu uzeti, čak ni kada te zatvore u četiri zida tvoje vlastite kuće. Svakodnevno sheramo mudre izreke koje pozivaju na izlazak iz zone udobnosti, a jesmo li uopće svjesni svoje “nesvijesti” i trenutka kada smo je i jesmo li je doista napustili?!
Iako mnogi jasno cijelog života čujemo onu sebe “iznutra”, nešto nas u jednom trenutku života “izbaci iz tračnica”. Pojavi se ona sumnja koja nas udaljuje od nas samih. Ako joj povjerujemo, a u ovozemaljskom životu to je poput “autopilota”, i da, događa se na potpuno nesvjesnoj razini, udaljavamo se od onog iskrenog i čistog INNER SELFA, izvora, koji sve vrijeme itekako dobro zna tko smo i kojim putem trebamo ići.
Upravo zato želimo BUĐENJE i povratak sebi na najdivnije mjesto na svijetu. Nije to naporan “rad na sebi” već WELCOME HOME.
I da ne zaboravim, vraćam se misiji, ne svom poslu u trenutku kada budem spremna ne povjerovati sumnji koja će biti tu da me pokuša vratiti.
Samopoštovanje
Body Empathy live
Ta čarobna riječ i osjećaj, toliko suptilan i intenzivan, toliko nezaobilazan i potreban, a ponekad toliko neuhvatljiv i nedostižan.
Što je to što nas čini toliko svojima?!
Samopoštovanje je ključ koji nam daje osjećaj sigurnosti kada ona nije očita, vjeru u sebe kada nitko drugi u nas ne vjeruje, osjećaj osobne snage kada nam ona i nije toliko očita. Uči nas prihvaćanju same sebe onakvom kakva doista jesmo, nesavršeno savršena.
Iz tog mjesta i osjećaja život je puno lakši, puniji, osebujniji, više onaj „naš pravi“. Iz tog mjesta kad se zavolimo i takve prihvatimo, pritom ne odustajući od sebe, a prihvaćajući druge svijet postaje ljepšim mjestom za život.
A kako sve to u praksi i životu istražiti, osvijestiti i koji koraci su potrebni reći će nam naša Ana Kuhanec i Jane Kramar iz vlastitih iskustva u još jednom Body Empathy live-u sutra, 9.05 u 18 sati.
Budite s njima…
