Budim se, ne ustaje mi se. Ležim u krevetu i razmišljam. Danas mi je rođendan.
Danas je dan kad svi od tebe očekuju da budeš vesela, radosna. Nisam sretna i ispunjena, ali sam zahvalna za još jednu godinu više, zahvalna za sve one blagodati koje mi život svakodnevno nudi.
Ovo mi je 6. rođendan bez tate i 2. bez mame. Osjećam strašnu prazninu, lagano stiskanje u prsima, neku tamnu i tupu neobjašnjivu bol.
Iako ih nema, uvijek nekako tiho već godinama očekujem njihov poziv s čestitkama. Znam da taj poziv nikad više neće doći. Znam da se na mom mobitelu više nikad neće biti ispisano – mama ili tata… Fali to.
To je dio prošlosti koju mi je tako teško zakopati, prihvatiti i pomiriti se s njom. Jebi ga, to je život, tako mora biti i uvijek kažem; dobro je dok odlazimo po redu, tada je sve dobro.
Vrijeme (ne)liječi rane
Kažu da vrijeme liječi rane, čak i one najgore. Kurac! To je tipična floskula za neutješne mase kako bi im se zamazale oči u boli i tuzi, sve sami izgovori kako bi samo prividno bilo lakše.
Nema tog vremena koje će zaliječiti duboke rane, nema tog lijeka, nema tog flastera koji će povezati rasparano tkivo. Nema pomoći kad je duša ranjena. Nema.
Ljudi pričaju svašta kako bi si prekrili oči šarenim velom, kako bi im život bio lakši. Vrijeme je samo nešto što prolazi, polako i tiho, sasvim neprimjetno. Danima, mjesecima, godinama naučiš ili živjeti s ranjenom dušom ili ne, ali namontiraš lažni osmjeh za svijet, za život, za to da te nitko ne pita kako si i što te muči, jer ti se jednostavno ne da o tome.
Ma nema čak niti potrebe pričati o svojoj boli jer mnogi će se naslađivati, mnogi će te pokušati razumjeti, malo koji će suosjećati s tobom i dati ti samo onaj topli iskreni zagrljaj. Pričao, ne pričao, i tako se ništa neće promijeniti, stvari će ostati iste. Sam se rađaš, sam umireš i među 1000 ljudi koji ti prođu kroz život opet si sam u svojim bolima, svojim tugama, sam sa svojom glavom dok pokušavaš naći smisao u cijelom ovom besmislu.
Sam si…
I kad me pitaju; kako ćeš provesti rođendan?
U zadnje vrijeme rekla bih – uvijek isto. Zadnjih godina nemam baš neku ludu motivaciju za partijanje do jutra.
U životu imam još šaku predivnih ljudi, iskrenih prijatelja, divnog sina i tako ću provesti dan. Rekla bih, ništa spektakularno, ništa posebno. Više manje klasično, odgovaranje na pozive i poruke, silne zahvale, odlazak roditeljima na groblje kako bi im se danas zahvalila što su mi podarili život, jer oni su korijen svega, jer bez njih ne bi bilo niti mene, iako svi negdje to često zaboravimo…
Iako bih negdje duboko u sebi pobjegla od svih, pokrila se preko glave i prespavala dan…
