Jeste li se ikada zapitali zašto pitate za mišljenje ljude, naravno, bliske nam ljude? I jeste li se ikada zapitali jeste li spremni čuti odgovor? Što kad taj odgovor nije ono što želimo čuti i nije ono nešto što nam godi uhu?
Iz života, ljudi često vrlo teško otvoreno pitaju za mišljenje. Ne zato što ih ne zanima (iako, često ih i ne zanima) nego da dobiju podršku za svoja djela, svoje misli, svoj život…
Kada ste zadnji put čuli od sugovornika da vam je jasno rekao: čuj, trebam tvoje mišljenje, tvoj savjet – što ti misliš o tome?
Pitati ili ne?
Kad provrtim memoriju – iskreno, ne sjećam se kad me je netko pitao za mišljenje. Ali, vrlo dobro znam da, čim mi se netko pojada, odmah skačem da izgovorim mišljenje i svoj stav, iako me nitko ništa pitao nije. Nekako se kroz život vodim mišlju, ako netko s tobom dijeli svoju privatnost, da je spreman čuti tvoje mišljenje. To mi je nekako logično, jer jedno vuče drugo. U protivnom, zašto bi itko išta dijelio s nekim ako nije spreman čuti i drugu stranu.
Međutim, ljudi često kroz priču uopće ne žele čuti tuđe mišljenje. Traže mjesto gdje da si olakšaju dušu, da podijele što ih muči, da ih u momentu podržiš, raduješ se s njima… Da ideš nizvodno.
A i ono malo ljudi oko nas što nas pitaju za mišljenje, često se pitam koliko su uopće svjesni spremni čuti ono što će čuti od sugovornika?
Realno, mislim da je to vrlo mali broj ljudi.
Zašto?
Upravo zato što je divno za čuti kad netko misli isto kao i mi, kad se slaže, kad nam ide niz dlaku, kad nam kaže ono što želimo čuti.
To je divno – takvi ljudi se vole, da ne kažem obožavaju, njima se otvara duša uvijek jer od njih dobivamo podršku, razumijevanje, zeleno svjetlo u hodu kroz život.
Ja sam zagovarač i pobornik ovih drugih, jezičavih, onih koji ne talasaju i nemaju potrebu da se svima dopadnu i da ih svi vole. Djelomično valjda jer sam i sama takva. Volim i cijenim ove što mi kažu i ono što ja ne želim i ne volim čuti – ali mi kažu, stisnu muda i kažu.
Zašto? Sagledavajući neki svoj problem gledam ga isključivo iz svog ugla i svi oni koji mi podilaze – tu kruha nema. Govore isto što i ja mislim samo moguće drugim riječima. Nema napretka, nema analize, nema drugog kuta.
Međutim, kad te netko argumentirano potaraca svojim stavovima koji su sasvim oprečni od tvojih, e onda to ima težinu. Onda te taj netko navede na promišljanje, na rast, na sagledavanje iz drugog kuta.
Onda je to TO po meni.
Boli, peče, grize
I često, tuđa mišljenja koja su oprečna od naših, nije lako čuti. Nije jednostavno. Boli, zapeče – ali koliko god da ponekad bole, ako ih pravilno čujemo često budu i ljekovita.
Jer ako ti netko i kaže ono što ne želiš čuti, ne znači nužno da te ne voli, da ti je neprijatelj. Nije ništa od toga, samo ima drugačije mišljenje i pogled na život i to je ok.
Nedavno, moja prijateljica od 40+ kaže da je trudna, pita me što mislim? Što ja imam misliti o tome? Tvoj život, tvoja stvar – ako si spremna s 40+ opet prolaziti zube, pelene, grčeve, parkove, nespavanja – živjela, samo daj. Ruku na srce, biti roditelj je divna stvar.
Druga pak, priča mi da se zaljubila (ne u muža, naravno) – i opet, kroz priču dolazimo do onog – što misliš? A što da i tu mislim? Svi imamo zrno mozga, morala i odgovornosti pred samim sobom – valjda sam sve time rekla.
Također, ako si spremna na rizike i razjebavanje svega oko sebe, samo daj. Svi živimo po sistemu – sam skočio, sam se ubio.
I znam da bi obje bile presretne da sam svakoj klimnula glavom i zapljeskala rukama u znak slaganja i odobravanja. Nisam to učinila a niti neću. Ne zato što ih ne volim, zato što svaka situacija ima i nešto dobro, a nešto loše u sebi.
Za svakoga!
Zato, kad već pitaš za mišljenje, budi spreman čuti i ono što ti se neće svidjeti.
Mišljenje nije podrška po svaku cijenu, niti klimanje glavom na sve što radiš. Ponekad je upravo ono što ne želiš čuti najvrjednije što ti netko može reći.
Ne zato što te ne voli, nego upravo zato što mu je dovoljno stalo da bude iskren.
A iskrenost, ruku na srce, nikad nije bila najugodnija – ali je često bila najkorisnija.