Nailazim na društvenim mrežama glupe fore o potresima, o koroni… Nešto poput – imamo sreće što smo u ovoj godini pa imamo smartphone, a ne Nokiu 3310. Cijelu godinu igramo zmiju igrice i slično…
Razmišljam koliko su ljudi zapravo i dalje nezahvalni.
Nezahvalni!?
Iskreno, smatram da apsolutno nije bilo teško napraviti jedinu stvar koja se od nas tražila, a to je biti doma. Ono što smo morali je biti doma – raditi od doma, igrati igrice, čitati knjige, gledati filmove i serije, vježbati (da, znate li da i doma možete vježbati?), izaći na Jarun, u Maksimir… Nije bitno gdje, samo da smo u prirodu, na otvorenom se viđati s prijateljima umjesto u kafićima.
Meni to nije predstavljao problem. Naravno, svi smo mi društvena bića, očito naviknuta na luksuz i treba nam socijalizacija, ljudski dodir, zagrljaj i tako dalje. Međutim, ja se uvijek sjetim kako sam s pet godina, prvi put, u bolnici bila osam mjeseci. Dakle, osam mjeseci bez svog kreveta, bez svojih igračaka, bez svog popluna i dekice, bez bakine kuhinje, bez maminih kolača, bez obitelji i prijatelja, u nepoznatom i opet mi, na kraju, nije bilo loše. Posljednji put, kad sam najduže bila u bolnici, je bilo pet mjeseci i bila sam u petom razredu. Možete li zamisliti, zapravo znam da ne možete, tu situaciju i onda, s druge strane, čitam konstantno da se svi stalno bune koliko su doma, kako im je teško, koliko su jadni, sami…
Zar to nije tragikomično?
Ne mogu shvatiti cijeli taj mindset ljudi i baš me jako nervira jer smo svi u apsolutno istome. U pandemiji smo. U potresima smo. Neki od nas nisu bili više od dva puta u svojoj obiteljskoj kući prošle godine, uključujući mene, i svima nam je jednako teško. No, čini mi se da se naš narod najviše voli natjecati kome je gore.
Dok vam ovo pišem, dva sata ranije je bio (opet) potres magnitude 5.0 u Petrinji.
I, osim toga, i dalje mi nije jasno kako se ljudi konstantno mogu žaliti da imaju (naj)veće probleme, kako je njima (naj)gore, a u ovom trenutku imaju krov nad glavom, imaju posao (naravno, svi bi bili sretniji da imamo bolje plaće), toplu vodu, mogu skuhati ručak i navečer sigurno leći u svoj topli krevetac.
Ja sam ovu 2021. godinu ušla s pozitivnim mislima, pozitivnom energijom, vjerujući kako je zaista prošla godina bila vrhunac najgoreg što nam se može dogoditi. Ušla sam sa željom kako u ovoj godini želim raditi dobre stvari, želim oko sebe imati dobru energiju i dobre ljude. Želim i poticati sve da rade dobro, da pomažu ljudima, da se osvijeste pojam svijeta u kojem živimo, jer ako nam je nešto moglo pokazati koliko trebamo cijeni svaki dan svoje bližnje pa čak i neke materijalne stvari, koje neki ljudi više niti nemaju, onda je to bila prošla godina.
Samo pozitiva!
Isto tako bih htjela reći da se ne povodite trendovima objavljivanja na mrežama – tko je više pomogao i volontirao. Postoje dvije stvari na koje treba obratiti pažnju – jedna je stvar ako svojom objavom želite ljudima otvoriti oči, potaknuti ih da pomognu onima kojima treba pomoć, a druga stvar je objavljivanje istoga da dobijete lajkove. Znam dosta ljudi koji su bili dan i noć u područjima pogođenim potresom, a niti jednu objavu nisu stavili na društvene mreže.
Nemojte u ovu godinu ući s lošim mislima, lošim namjerama. Zavirite duboko u svoje srce i razmislite koju vi potrebu imate, što želite napraviti za druge… I napravite to iz ljubavi. Osjećajte se bolje, a ne zbog kojeg lajka na društvenim mrežama.
I sama sam sebi postavila ciljeve koje želim ostvariti u ovoj godini i najiskrenije vjerujem da se zbog pozitivne energije i pozitivnih misli događaju pozitivne stvari.
Ako ovo čitate, znači da imate mobitel u ruci, znači da vjerojatno imate krov nad glavom, da ste u toplom i nemojte to zaboraviti. Pogledajte ljude kraj sebe – svoju djecu, roditelje, partnera, prijatelje, s kim god da jeste, pogledajte koliko ste sretni.
Nemojte zaboraviti da je ono najgore ostalo u prošloj godini i da sad samo treba koračati naprijed, graditi oko sebe i sebe kako bi vama, ali drugima oko vas bilo bolje.
