Ne živimo u boljem svijetu

Svojim najnovijim filmom "U boljem svijetu" (ubrao Zlatni globus i Oscara za najbolji strani film), Susanne Bier ("Nakon vjenčanja") ponovo nas je počastila čačkanjem po otvorenim i bolnim ranama društva poput kruženja nasilja u ljudskoj prirodi, života bez jednog roditelja (bilo da je samo odsutan ili je preminuo), pitanja odgoja, osvete, usamljenosti i otuđenosti, odnosa nasilnika i žrtve te sličnim univerzalnim boljkama za koje još nije pronađen univerzalni lijek.

Radnja se filma paralelno odvija u malenom danskom gradiću i neimenovanoj afričkoj zabiti, unutar kruga dobrostojećih zapadnjačkih obitelji i kruga izbjegličkog logora, dva mjesta i dva svijeta svjetlosnim godinama udaljena jedan od drugog koji su, pokazat će se, poput uskršnjih jaja – različiti samo na tananoj površini.

Anton (Mikael Persbrandt), gotovo da možemo reći naivni dobričina, liječnik je u izbjegličkom kampu u kojem, između ostalog, krpa nevine žrtve divljanja lokalnog ratnog vođe koji sebe naziva Big Man i njegovih krvoločnih pasa rata. U dalekoj Danskoj ima ženu Marianne (Trine Dyrholm), liječnicu koja mu ne može oprostiti nevjeru i dva sina, od kojih je stariji Elias (Markus Rygaard) redovna mušterija Big Mana u malom, školskog nasilnika Sofusa (Simon Maagaard Holm) i njegovih sljedbenika. Stvari će se stubokom promijeniti dolaskom Christiana u školu, dječaka sprčkane psihe zbog dugotrajnog izbivanja i nedavnog gubitka majke, koji će brutalno izbatinati silnika i povodljivog Eliasa koji je jedva dočekao prijatelja i zaštitnika, upoznati s dražima igre oko za oko, zub za zub

Redateljica nas kroz cijeli spektar osobnih priča vodi etičkim labirintom u kojem na svakom koraku iskaču minotauri. Isukati mač ili okrenuti drugi obraz, pa i nestati iza prvog ugla kako bi izbjegli sukob? Izbor je mršav, a ishod izvjestan – ispadaš ili papak ili siledžija. S obzirom na razbuđeni osinjak, u gledateljevoj glavi misli ne samo da se roje, već povremeno i vrlo oštro ubadaju. U moralnim postavkama naših računalnih stanica Bier stvara pomutnju.

Nenasilni Anton koji je svim svojim bićem predan pomaganju drugima (možda je posrijedi i svojevrsno umi(ri)vanje savjesti zbog njegovog jedinog grijeha, onog prema supruzi?) u jednom će trenutku povesti klince pred nasilnika koji ga je ničim izazvan udario kada je mirnim putem rješavao dječju razmiricu, samo kako bi stoički podnio novu seriju šamara. Iako u njegovom postupku ima i hrabrosti i odbijanja da padne na razinu ljudskog smeća, objašnjenje kako je siledžija gubitnik a pobjeda njegova, ni djeci ne djeluje uvjerljivo. U Eliasovim očima njegov je otac sve veći mlakonja, a Christianov zakon jačeg koji vodi prema tragediji, sve uvjerljivije rješenje.

Zaista je teško ne likovati kada Sofus od Christiana dobije po tintari (s druge strane, teško je ne osjetiti nelagodu kad Christian od Sofusa po očitanoj lekciji dobije uvažavanje), osobito kada u zaštiti žrtve zakažu nastavnici i pedagozi. Teško je zatomiti oduševljenje kada Anton (ne bez teške unutarnje borbe) prepusti Big Mana, koji spletom okolnosti postane njegov pacijent, (pravednom) gnjevu njegovih žrtava.

Dakle, kad je postao jak, i on je udario. Je li to moralno? Postajemo li i sami nasilnici i generatori kaosa odobravanjem ili provođenjem takvih postupaka? Koja je alternativa? Pitanja pravičnosti i pravde odjekuju bilo da smo ih osjetili na vlastitoj koži, bilo da su nam servirana putem dnevnih novina.

No kad se realističan prikaz svih sudbina provučenih kroz film nađe na raskrižju gdje bi čovjek u najmanju ruku očekivao lančani sudar, sve naglo skreće prema toplim holivudskim krajevima. A znamo što to znači. Red praštanja, red otrežnjenja, red iskupljenja, red ponovnog zbližavanja, red…

Susanne Bier na kraju kao da poručuje kako se nasiljem neće puno postići, odnosno da ćemo nasiljem ponajprije nauditi sebi samima. Možda je to Akademiji dovoljno uvjerljivo, možda to tako ide u boljem svijetu, no nažalost, svijet oko nas ne djeluje (uvijek) baš tako.