Brojke su alarmantne. Samo u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu, poznatoj kao Kukuljevićeva, broj pregleda porastao je s 11.632 u 2021. na čak 20.542 u 2025. godini, što je povećanje od 76,6 posto. Broj hospitalizacija porastao je za 45,3 posto. U riječkom KBC-u broj novih pacijenata gotovo se utrostručio, s 237 na 716 godišnje, dok je broj hospitalizacija porastao za gotovo 60 posto, piše Jutarnji list. Istovremeno, istraživanja pokazuju da se sve više mladih bori s anksioznošću, depresijom, poremećajima spavanja i drugim teškoćama mentalnog zdravlja.
Zašto je sramota potražiti pomoć?
I ne, ne mislim da su to samo brojke. To su djeca, mladi i odrasli ljudi koji se svaki dan bore sa stvarima koje vrlo često ne vidimo. Ono što me možda najviše zabrinjava jest činjenica da unatoč svim tim brojkama i dalje živimo u društvu u kojem je odlazak psihologu ili psihoterapeutu za mnoge i dalje tema o kojoj se govori kroz šalu.
Koliko ste puta čuli: „A što, da se prijavim na Jankomir?“ ili „Odvest će me u Vrapče.“ Nekako i dalje postoji taj narativ da na terapiju idu „oni drugi“, oni s ozbiljnim dijagnozama ili ljudi kojima „nije dobro“. Istina je zapravo potpuno drugačija.
Iskreno mislim da bi svatko od nas barem jednom u životu trebao sjesti s psihologom (psiholog je stručnjak za ljudsko ponašanje, emocije i psihološku procjenu. Razgovara s ljudima, provodi testiranja i pruža psihološko savjetovanje) ili psihoterapeutom (psihoterapeut koristi specifične terapijske metode i tehnike kako bi pomogao osobi da obradi traume, obrasce ponašanja i emocionalne teškoće. Psihoterapeut može biti psiholog, psihijatar ili stručnjak druge struke koji je završio dodatnu višegodišnju edukaciju iz psihoterapije).
Ne zato što smo ludi, nego zato što smo ljudi.
Nitko od nas nema savršen život. Svi prolazimo kroz različite traume, veće ili manje, poslovne probleme, zdravstvene izazove, obiteljske odnose, financijske brige, prekide, gubitke i svakodnevne stresore. I ono što često zaboravljamo jest da svi imamo različite pragove tolerancije, različite granice i različite kapacitete za nošenje sa stresom.
Ne postoji univerzalna mjera za patnju
Ono što je meni mali stres, nekome drugome može biti ogroman problem. Isto tako, ono što sam ja prošla, netko drugi možda ne bi mogao podnijeti. Ali vrijedi i obrnuto – stvari koje nekome predstavljaju veliki emocionalni teret meni možda uopće nisu stresori. I upravo zato nema smisla uspoređivati traume i govoriti nekome da „nije to ništa“.
Ja sam rođena s aplazijom fibule i iza sebe imam 34 operacije te amputaciju noge. Velik dio života provela sam po bolnicama. Prvu operaciju imala sam s pet godina, a prije toga sam već odlazila psihologu u Požegi i Zagrebu. Kasnije me tijekom liječenja na Šalati redovito pratila psihologica, što danas smatram potpuno normalnim. Kada dijete prolazi kroz operacije, bolnice, odvojenost od obitelji i dugotrajna liječenja, teško je očekivati da to ne ostavi neki trag. Zanimljivo je da kao dijete to nisam doživljavala traumatično. Tek danas shvaćam koliko su sva ta iskustva ostavila posljedice koje se ponekad pojave puno godina kasnije.
Napadaji panike nakon amputacije
Nakon amputacije prvi put sam se susrela s napadima panike. U početku nisam ni znala što mi se događa. Napadi su dolazili iznenada, bez nekog očitog razloga. Uz to sam imala i situacije koje danas opisujem kao svojevrsne mentalne blackoute – jednostavno se ne bih sjećala dijelova razgovora ili određenih situacija, iako sam bila prisutna i normalno funkcionirala.
Tada sam se prvi put sama javila psihologici na Šalati, koja me već toliko dobro poznaje i sa mnom je radila od kada sam bila mala. Sjećam se da mi je rekao kako bi, s obzirom na sve što sam prošla, bilo gotovo neobično da nemam nikakvih posljedica. I to je nešto što ljudi često ne razumiju. Koliko puta sam čula rečenicu: „Pa ti si prošla 34 operacije i amputaciju, tebi ovo nije ništa.“ A zapravo je potpuno suprotno.
Kako mi je ona objasnila, moja čaša stresa punila se godinama. I kada se jednom napuni, dovoljna je jedna mala kap da se prelije. Danas mi, primjerice, običan odlazak liječniku ili magnetska rezonanca mogu izazvati velik stres. Ne zato što sam slaba, nego zato što tijelo i mozak pamte puno više nego što mislimo.
Kroz godine sam naučila živjeti s napadima panike i anksioznošću.
Neki su periodi bili bolji, neki lošiji. U jednom trenutku shvatila sam da mi treba drugačiji pristup pa sam prošle godine krenula na tjelesno orijentiranu psihoterapiju. Kod mene se stres i anksioznost jako manifestiraju kroz tijelo – bolovi u vratu, ramenima, prsima i rebrima često su bili fizička manifestacija onoga što se događalo iznutra.
I mogu reći da mi je terapija pomogla. Ne na način da su svi problemi nestali preko noći, nego sam naučila prepoznati obrasce, regulirati emocije i bolje razumjeti sebe. Još jedna velika promjena koju sam doživjela je ta što sam počela i drugačije gledati ljude. Manje osuđivati. Jer danas puno više razumijem da svatko nosi nešto svoje. Netko nije naučio izražavati emocije. Netko nije naučio postavljati granice. Netko cijeli život nosi obrasce iz djetinjstva kojih nije ni svjestan.
Mnogi ljudi misle da odlazak psihologu automatski znači psihijatriju, lijekove ili hospitalizaciju. To nije istina. I ne, terapija nije samo za ljude s dijagnozama.
Ako vas boli zub, otići ćete zubaru. Ako slomite ruku, otići ćete ortopedu. Ako ne možete spavati, imate napade panike, osjećate anksioznost ili primjećujete da se s vama nešto događa, sasvim je logično potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje.
Uostalom, postoje deseci različitih psihoterapijskih pravaca i metoda. Nekome odgovara kognitivno-bihevioralna terapija, nekome tjelesno orijentirana psihoterapija, nekome nešto treće. Kao i u svemu, važno je pronaći ono što odgovara upravo vama.
I zato bih voljela da prestanemo govoriti: „Ma nisam ja za terapiju.“
Jer istina je da nitko od nas nije imun na život. A ako ove brojke s početka teksta išta pokazuju, onda pokazuju da se kao društvo moramo puno ozbiljnije početi baviti mentalnim zdravljem – bez stigme, bez srama i bez osude.
Briga o mentalnom zdravlju nije luksuz. Ona bi trebala biti jednako normalna kao odlazak liječniku opće prakse.