Završio je još jedan vikend. Lijep, divan i vrlo emotivan vikend, a s druge strane – unatoč krasnom sunčanom vremenu – vikend prepun tenzija, napetosti, iščekivanja, vjere i nade da će sve ispasti dobro.
Uz mnogo strke, zbrke, trčanja i obavljanja svega u posljednji trenutak, ovaj vikend bio je rezerviran za maturalnu zabavu mog sina.
Proslava prepuna šljokica i sjaja, večer nabijena emocijama koje se pamte zauvijek. Proslava prepuna divnih mladih ljudi koji uspješno završavaju jedno poglavlje svog života te hrabro i spremno otvaraju nova poglavlja svojih mladih života.
Proslava puna suznih očiju majki i očeva. Jer kako da ti oči ne zasuze kada ih gledaš tako mlade i tako sretne – jer to je bila njihova noć.
„Pošalji slike!“ – pitanje koje nisam očekivala
Nakon cijele te subotnje gungule, kaosa, trčanja i napetosti, jučer mi mobitel nije prestajao zvoniti. Poruke, pozivi, upiti, molbe – šalji slike, daj slike da vidimo kako je bilo, nisi ništa objavila na mreži…
Od sveg tog prepričavanja meni je u glavi odzvanjala samo jedna riječ: slike, slike, slike.
Prijateljici sam gotovo posramljeno rekla: „Nemam slika. Nisam ništa fotografirala. Nemam niti jednu fotografiju.“
S druge strane, prvo muk. A onda – verbalno pranje.
„Kako te nije sram? Što si radila ako nisi okinula barem jednu fotografiju? To se događa jednom u životu!“
I potpuno je u pravu.
Ni sama ne znam što mi je bilo. Vjerojatno sam se izgubila u emocijama pa se nisam ni sjetila uzeti mobitel u ruke i nešto fotografirati – za sebe, za ekipu ili za društvene mreže. Jer danas vrijedi pravilo: ako nije na mreži, kao da se nije ni dogodilo.
Što sam radila cijelu večer?
To pitanje odzvanjalo mi je u glavi cijeli dan: što sam radila cijelu večer ako nisam napravila niti jednu fotografiju? U današnjem vremenu mobitel je nešto bez čega gotovo ne možemo. Stalno je u našim rukama – fotografiramo, snimamo, čitamo, gledamo.
I dok pokušavamo zabilježiti svaki trenutak, često nam sam život prođe ispred nosa. Toliko lijepih trenutaka, emocija i situacija samo nas okrzne jer ih ne stignemo doživjeti u potpunosti – zauzeti smo time da ih snimimo.
Večer bez mobitela u ruci
Na sinovoj maturalnoj večeri spontano sam zaboravila na mobitel. Zaboravila sam na fotografiranje, na snimanje, na brzo objavljivanje na društvenim mrežama i brojanje lajkova.
Ali sam uhvatila nešto drugo.
Uhvatila sam svaki neprocjenjiv i neponovljiv trenutak te večeri. Proživjela sam svaku emociju, svaku suzu koja je tekla niz moje obraze dok sam gledala tu sretnu mladost.
Razdragane i vesele mlade ljude koji završavaju jedno veliko poglavlje svog života i hrabro kreću dalje.
Je li mi žao što nemam fotografiju?
Nije. Apsolutno nije.
Jer ono što nosim u sebi mnogo je važnije – duboka i iskrena emocija.
Život se pamti po emocijama koje smo proživjeli. Fotografije su tek podsjetnik na događaje koji će jednom postati prošlost. A prozivanje zbog toga što ništa nisam objavila na društvenim mrežama? Pa što onda.
Odavno više nisam rob potrebe da preko društvenih mreža tražim potvrdu drugih ljudi za svoje najvažnije životne trenutke.
Neke uspomene ne stanu u fotografiju
Zar stvarno mislite da ljude toliko duboko zanimaju fotografije koje objavljujemo na društvenim mrežama? Možda nekoga i zanimaju. No često je to samo trenutna znatiželja.
Emocije koje sam proživjela te večeri nijedna fotografija ne može dočarati.
Dok su drugi tražili savršen kadar, savršeno svjetlo i savršenu pozu, ja sam samo stajala i gledala svoje dijete. Dijete koje je jučer bilo malo, a danas stoji tamo – odraslo, sretno i spremno za neke nove životne puteve.
Možda nemam nijednu fotografiju s te večeri.
Ali imam nešto puno važnije – uspomenu koju nisam gledala kroz ekran, nego sam je živjela.
Jer neke stvari jednostavno ne stanu u fotografiju.
Najljepše slike s te večeri nisu završile na mobitelu niti na društvenim mrežama.
Ostale su tamo gdje i trebaju biti – u srcu.