Mislim da je svijet otišao klinac. Ništa više nije kako bi trebalo biti. Apsolutno su poremećene sve temeljne i ljudske vrijednosti.
Mislim da ništa više nije onako kako bi ustvari trebalo biti ili onako je bilo kad sam ja bila dijete. Tada je još svijet bio jedno zdravo mjesto, sasvim ugodno, toplo i sigurno.
Svakodnevno promatram ljude oko sebe, u busu, u trgovini, na ulici, plaži, šetnici, bilo gdje. Primjećujem da je većina ljudi postala izuzetno neizvorna, razdražljiva, nestrpljiva. Svi bi htjeli sve sad i odmah – bez reda, bez čekanja… Postali su i nekako svadljivi, jedva čekaju krivu riječ da se zakače. Kao da samo čekaju krivi pogled da mogu puknuti. U manjku osobne samodiscipline, ponekad se pokrene besmislena rasprava odmjeravajući tko je verbalno jači, naravno, ne birajući riječi ni intonaciju.
Nije baš lijepo niti ugodno svjedočiti takvim situacijama. Koliko god se trudila živjeti s mišlju da je svijet jedno prekrasno mjesto s divnim ljudima, nekako vidim da moja teorija sve manje i manje drži vodu.
Ne znam do čega da smo svi postali tako komotni, tako – ne znam kakvi? Čudni, sebični, ma čak niti ne znam koju pravu riječ upotrijebiti.
Kad se bacim u malo dublje analize znam pomisliti da je takvo ljudsko ponašanje moguće post Covid reakcija, jer što god da tko rekao da su protekle godine bile normalne – nisu.
Sve je bilo osim normalno.
Mislim da sve ovo što smo prošli posljednjih godina, od dolaska pandemije, svjetske histerije oko bolesti, svi proglašenih mjera – potrebnih ili manje potrebnih, stožera, histerije oko cijepljenja, raznih maltretiranja i diskriminacija od ekipe cijepljenih protiv onih necijepljenih – to sve nije normalno.
O prisilnom zatvaranju u kuće, zastoju kompletnog života, zastoju cijelog svijeta na “tren” –nije to dobro, nije zdravo za ljude. Jednom to sve dođe na naplatu.
Mišljenja sam da sve ono na što su nas psiholozi prije nekoliko godina upozoravali, da cjelokupna svjetska, novonastala histerija nije nikako dobra za ljudsku psihu. Naravno, plus sve ostalo što svakog od nas nezaobilazno kači na osobnom planu – manjak novaca, razne krize, neizvjesnost, stambeni krediti, neriješeni odnosi, razna osobna nezadovoljstva…
Sve u svemu, čudno neko vrijeme vrednovanja ljudskih vrijednosti koje ustvari ne bi trebale imati nikakvu vrijednost. A kad je vrijeme u kojem živimo poprilično čudno, nekako ni društvo, ljudi ne mogu biti drugačiji. Jedino što me istinski tješi je to da će proći.
Prošla su teška vremena, prošli si u ratovi i krize, sve je prošlo, tako će proći i ovo ludo i divlje vrijeme, a oni koji ostanu prisebni i zdrave glave – pričat će….
Ja ću nekako, kao i do sada, lagano po svom, gradeći iz dana u dan neki svoj mali svijet pažljivo birajući koga i koje informacije puštam u njega vjerujući da u ovom globalnom ludilu gradim svoj sretan i zdrav mikrokozmos, vjerujući u neko bolje sutra, u neke bolje ljude i sretan život…
