Jeste li svjesni koliko je život nepredvidiv? Jeste li svjesni koliko puta smo planirali jedno a svaki put bi se dogodilo baš nešto drugo? Jeste li svjesni da koliko god mislimo da smo sigurni u sve i svakog ustvari smo vrlo nesigurni jer nitko od nas ne zna što nam nosi sutra…
Zašto to sve pišem?
Prije nekoliko godina uletjela sam sportski klub sa svojim sinom za ruku kako bi se okušao u novom sportu. Tamo su već bile formirane grupice roditelja djece koji su trenirali godinama, oni su već svi bili „prijatelji“, družili se, obilazili tekme zajedno. Ukratko, bili su ekipa. Nas dvoje smo bili neki koji su novi. Mali se brzo uklopio jer to su djeca, djeca su jednostavna s njima je sve lakše. Njihov svijet je bezazlena igra.
Međutim, ja – ja sam se malo teže uklopila. Bolje rečeno – teže su me uklopili u svoje „društvo“. Pored svih referenci koje sam donijela sa sobom „najgora i neoprostiva“ je bila – ona je razvedena!
Razvedena!
Promatrajući tako tu ekipu „savršenih žena“ sa „super savršenim muževima“, „prekrasnom zlatnom i Bogom danom djecom“… O njihovim tako „sjajnim i savršenim brakovima“ neću. Takvi brakovi, e takvi sjajni i puni razumijevanja brakovi, podržavajući… Ma, to ima samo na filmu, to je sve o la la la… Nemalo puta sam prisustvovala i slušala to njihovo međusobno nerealno nadjebavanje tko je bolji, tko je jači, tko je uspješniji – kao da smo u dječjem vrtiću.
Iako živimo debelo u 21. stoljeću i kao mentalno smo evoluirali (jesmo klinac) ne malo puta su me te „savršene žene“ gledale onako s visoka. Ponižavajuće. Kao da imam kugu jer ja sam ipak razvedena i još k tome jezičara. Samim svojim prisustvom rušim rejting njihovog za širu javnost „savršenog“ društva.
Jadno li je to sve bilo i tužno proživljavati, ali baš iskreno tužno koliko smo plitki, koliko su nam bitne stvari koje nam uopće ne bi trebale biti bitne. Koliko nesvjesno živimo po špranci i koliko smo sigurni da ono što se dogodilo nekom pored nas nama se nikad dogoditi neće.
Je l’?
Ma vidi kurca?!
Život je loto i nikad ne znaš koji će broj sutra biti izvučen! Nitko od nas ne zna hoće li sutra biti na vrhu amplitude ili će dotaći dno. Živite li tako? Jeste li svjesni toga?! Većina nije.
Rugamo se jedni drugima, gledamo jedan drugog s visoka, precjenjujemo se, važni smo si, osuđujemo jedan drugog, oholi smo, ne puni već prepuni sebe i vjere u svoju ispravnost… I onda ti se dogodi život i demantira te po svim stavkama, jednu po jednu, rez, rez, rez pa hajdemo sve ispočetka…
Neki dan slučajno s jednom poznanicom se uhvatim priče o tom „savršenom“ sportskom klubu gdje su nam djeca svojevremeno trenirala. I tako mi klasično ženski ležerno pretresamo što ima s ovim, što ima s onim, tko je gdje, tko je kako…
Sasvim slučajno mi dotična spomene kako je predvodnicu „savršenih žena/majka sa savršenim muževima, sjajnih filmskih brakova“ s još „sjajnijom djecom“ ostavio muž radi druge?!
On je Nju ostavio radi Druge?!
Zamisli, sav taj sjaj i blještavilo i lakoću života i sve to savršenstvo On je ostavio radi Druge?! Jebote, kako to?
Ne mogu ne biti iskrena ali da, realno, nije da mi je baš žao što je dotičnu „savršenu“ ostavio radi druge obične i nesavršene (vjerojatno i razvedene). Ima ona stara narodna – tko visoko leti, nisko pada.
Bit ću iskrena, malo mi je čak i drago da joj se to dogodilo, ako radi ničeg drugog čisto da na svojoj koži osjeti kako je to bolno, kako je to ponižavajuće, kako je to ne fer i kako je to nositi etiketu „razvedenog“ u svijetu „savršenih“!
Nema smisla kurčiti se na dugo i široko. Nema smisla uljepšavati i cifrati život samo da bi nam onaj drugi zavidio. Nema smisla ni izdizati se iznad ikog jer danas si možda gore, a sutra već nitko ne zna gdje si – život je cikličan. Puno toga što radimo često nema smisla. Često živimo vrlo nesvjesno i često imamo poremećene životne vrijednosti. Međutim, život je tu koji nas svako toliko malo ili malo više pecne po prstima kad izađemo iz okvira. I neka! Tako i treba kad zaboravimo da smo svi samo krvavi ispod kože, satkani od istih boli, od iste tuge i iste sreće. Svi jednako patimo kao što se i jednako radujemo…