Inspiriran romanom Gordane Kuić, napravio je seriju od 14 nastavaka koju možete gledati na HRT-u. Kritike su iznimno dobre, od onih da serija miriše na bosiljak, do toga da je to miris uspjeha. Bio je to povod za razgovor s glumcem i redateljem, iznimno ugodnim čovjekom – Ljubišom Samardžićem.
1.She.hr: Vaš najnoviji projekt, film i serija Miris kiše na Balkanu baziran je na istoimenom romanu Gordane Kuić. Kako ste se odlučili ekranizirati ga?
Samardžić: Priznat ćete,da se inspiracija nenadano rađa, između stvarnog i mogućeg. A moja inspiracija je uvijek bio čovjek, razapet između lakomosti i pohlepe, istine i laži, dobra i zla, ljubavi i mržnje, patnje i nemira, snova, poroka, zablude, ukliješten između sudbonosnih datuma naše novije povijesti! Kao što vidite, stvaralaštvo ne može bez motiva, povoda, pojava, bez heroja, protagonista i antagonista, ali svemu je uvjet i osnova životni okvir.
Nad romanom Gordane Kuić, Miris kiše na Balkanu, i Mira i ja smo ostali nijemi pred vrtlogom vremena o kome govori! Ova jednostavna priča, pružila nam je mogućnost da se temeljitije pozabavimo poviješću kao nemani! Ali i unutrašnjim nemirom i raspadom sefardske židovske obitelji Salom, rušenje okoštalih, tvrdokornih tradicija i stoljetnih običaja, koji se podudaraju s lomovima na tlu bivše Jugoslavije. Prvi svjetski rat začet u Sarajevu tog toplog lipnja 1914. godine, označava tako početak kraja jednog mirnog načina života, te ove njihove životne priče prerastaju uske granice takvog određenja i njegov značaj postaje uzvišeniji i širi. E,to je ono, čemu smo se posvetili i sa svojim suradnicima satkali uzbudljivu sagu, serijal o ljubavi kao najuzvišenijem smislu života!
2. She.hr: Snimano je na lokacijama Dubrovnika, Beograda i Sarajeva. Kakvu atmosferu pamtite sa snimanja?
Samardžić: Projekt je u startu stekao veliki broj prijatelja, jer roman veoma uspješno „živi“ već dvadeset godina! Dobili smo punu slobodu za snimanje serije u ovim gradovima, na čemu im zahvaljujem! Ali, najveća iskušenja i muku, imali smo tragajući za autentičnim objektima, kojih je danas teško naći u Sarajevu. Grad nas je dočekao raširenih ruku, ali nažalost, Bjelave nisu kao što su nekad bile, Bembaša je sve modernija, a Vijećnica odiše novim licem, ali je još uvijek bila prekrivena zaštitnim mrežama!
Kao što vidite, lokacije, scenografija i kostimografija su nam zadavali veliku muku. Na sreću, Dubrovnik je, ostao isti od kada ga pamtimo. A kakva je atmosfera bila u ovom gradu, slikovitosti radi, ispričat ću vam jedan detalj.
Bila je nedjelja. Snimali smo pod tremom, pred kapijom Kneževog dvora na Stradunu, baletnu scenu uz glazbu „Uličnih svirača“ Žarka Hajdarhodžića. Sve do 10 sati ,snimanje je išlo bez zastoja. Dok zvona zvone, prilaze nam dva ljubazna dubrovačka gospara, koja nas mole da prekinemo svirku jedno 45 minuta, dok se na završi misa u crkvi! Ispričao sam se na smetnji i dao pauzu ekipi! Poslije završetka mise, dok smo pili kavu u Gradskoj kavani, prilaze nam nitko drugi no oba gospodina, zahvaljuju na strpljenju i poželjevši nam uspjeh serije i filmova! Kao što vidite, u ljudima je sve!
3.She.hr: Seriju mogu gledati i hrvatski gledatelji. Možete li ju ukratko predstaviti našim čitateljima?
Samardžić: Ova autentična, istinita ispovijest, obiteljska saga spisateljice Gordane Kuić nije me ostavila ravnodušnim, jer sam u toj brojnoj židovskoj obitelji o kojoj govorim naišao na nešto danas rijetko, plemenito, zaboravljeno, uzvišeno, različito, a privlačno kao životni smisao i moto. Uz očevu i majčinu nesvakidašnju brižnost prema djeci, roditelji su inzistirali da svih devetero članova obitelji moraju biti za stolom, jer je za njih ručak bio prava mala svetkovina. Bez obzira što je bilo na trpezi. Ali, ono što je za mene ipak bilo presudno u odluci da se latim kamere, jesu ponos i jecaj oca na osudu i prijezir židovske sredine, koja ne prihvaća rušenje okoštalih kanona da se djeca vezuju i vjenčavaju za „inovjerce“!
Prema njihovim, nepisanim „zakonima“, Židovi se moraju vjenčati samo međusobno. Cijeneći osobni izbor i sreću svojih kćeri, otac Leon svom dušom i srcem staje uz njih i uzvikuje: “Za mene nema veće Božje zapovjedi od ljubavi! Za mene je moja crkva, u ova četiri zida! Zato ćemo se večeras veseliti i pjevati“! Ovim dijelom želio sam, dakle, u prvi plan izvući ono „vječno pitanje“ – prožimanje vjera i kultura na ovim prostorima, vjerujući da je to suština dijaloga civilizacije.
4.She.hr: Poslovna suradnica Vam je i supruga Mirjana. Koliko Vam pomaže i kakve ideje donosi?
Samaradžić: Kao što je ljubav presudna u životu junaka “Mirisa kiše na Balkanu”, tako je i za mene ljubav bila presudna u izboru životnog suputnika. Imao sam sreću,da sam sreo na Bledu prelijepu i premladu Miru, iz čestite građanske obitelji. Kao što vidite, vodio sam računa s kim počinjem zajednički život. Osvajao sam je stihovima, vjerujući da je ona žena mog života. I nisam se prevario. Mira je rasla u obitelji koja poštuje dom, knjigu, glazbu, kazalište, ali ponajmanje film. Ovaj mjesec nam je 45 godina braka. U moj razbarušeni život unijela je unutrašnji red i mir, neophodan za karijeru glumca.
Divio sam se njenom odnosu prema djeci, meni, prijateljima, smislu za lijepo, komunikaciji s drugim ljudima… Šutjela je kada nismo imali, i kada smo imali, znala je drugima podariti radost i pomoć, i sve je uvijek činila srcem, iskrenošću. I, eto , poslije toliko godina zajedničkog života, ona je sve svoje nesvakidašnje vrline, unijela u naš život i u posao. Da nje nije bilo, možda bi drugačije “mirisao i izgledao” serijal i filmovi Miris kiše na Balkanu!
5. She.hr: Još uvijek se pamti Vaš film Ubojstvo s predumišljajem iz 1995. godine. Koja je tajna toga filma?
Samardžić: U pravu ste! Literatura je izazov, ali i mamac koji katkad može, zavesti redatelje i bude kobna po rezultate filmske ekranizacije. Sijaset takvih primjera ima u svijetu. Srećom, ekranizacijom prvog romana “Ubojstvo s predumišljajem”, pokojnog i velikog Slobodana Selenića, pustio sam mašti na volju, izvukao iz priče posljedice ratova na tlu bivše nam zemlje i izvukao ustreptali i uzbudljiv nemir Bulike, unuke ugledne građanske obitelji koja nestaje u Beogradu! Uspjeh je još značajniji jer je djelo snimljeno 1993/1994 godine, u vrijeme kaosa u Beogradu.
6. She.hr: Suradnju s hrvatskim filmom započeli ste još u vremenu filma „Kuda idu divlje svinje“?!
Samardžić: Počeo sam mnogo ranije! Moj prvi film u životu snimio sam u Zagrebu 1961. godine. Dakle, prije točno pedeset godina. To su „Igre na skelama“ Srećka Vejgana po scenariju cijenjene Zore Dirnbah. Otkrio me je na satu glume, na trećoj godini Akademije u Beogradu, redatelj Vanča Klajković. A „Kuda idu divlje svinje“Ivana Hetricha i scenarista Ive Štivičića, došle su deset godina kasnije.
Uz Barnka Bauera i njegove „Prekobrojne“,Krste Papića i njegovog „Hamleta u Mrduši Donjoj“ ili Buće Glučevića i njegovog „Lita vilovita“ … Kao što vidite, Zagreb je vrlo važna radna i životna stanica u mom životu.
7.She.hr: Koliko je različito bilo raditi tada, a koliko danas?
Samardžić: Kakvo je bilo vrijeme, rječito govori ironija koju je lansirao u Pragu oskarovac Jiri Menzel, dvije godine poslije ulaska njegove Češke u Europsku Uniju. U zemlji koja je ovjenčana velikim svjetskim nagradama, film je stao. Veliki filmski studio Barandov je sve napušteniji, sve je manje novca za filmove, gunđanje i štrajkovi filmskih radnika su bili svakodnevni. Jiriju je prekipjelo. Pozvao je sve filmske radnike pred vrata najvećeg studija Barandov, okačio ogroman pano na vratima studija uz tekst,“KOMUNISTI VRATITE SE, BIT ĆE VAM SVE OPROŠTENO“! Bravo Jiri!
Uloge u ovoj predstavi tumače Ljiljana Blagojević, Predrag Ejdus, Mirka Vasiljević, Aleksandra Bibić, Tamara Dragičević, Marija Vicković, Kalina Kovačević, Stefan Buzurović, Tanasije Uzunović, Jelisaveta Sablić, Milan Vasić, Dragan Petrović i Renata Ulmanski.
1.She.hr: Vaš najnoviji projekt, film i serija Miris kiše na Balkanu baziran je na istoimenom romanu Gordane Kuić. Kako ste se odlučili ekranizirati ga?
Samardžić: Priznat ćete,da se inspiracija nenadano rađa, između stvarnog i mogućeg. A moja inspiracija je uvijek bio čovjek, razapet između lakomosti i pohlepe, istine i laži, dobra i zla, ljubavi i mržnje, patnje i nemira, snova, poroka, zablude, ukliješten između sudbonosnih datuma naše novije povijesti! Kao što vidite, stvaralaštvo ne može bez motiva, povoda, pojava, bez heroja, protagonista i antagonista, ali svemu je uvjet i osnova životni okvir.
Nad romanom Gordane Kuić, Miris kiše na Balkanu, i Mira i ja smo ostali nijemi pred vrtlogom vremena o kome govori! Ova jednostavna priča, pružila nam je mogućnost da se temeljitije pozabavimo poviješću kao nemani! Ali i unutrašnjim nemirom i raspadom sefardske židovske obitelji Salom, rušenje okoštalih, tvrdokornih tradicija i stoljetnih običaja, koji se podudaraju s lomovima na tlu bivše Jugoslavije. Prvi svjetski rat začet u Sarajevu tog toplog lipnja 1914. godine, označava tako početak kraja jednog mirnog načina života, te ove njihove životne priče prerastaju uske granice takvog određenja i njegov značaj postaje uzvišeniji i širi. E,to je ono, čemu smo se posvetili i sa svojim suradnicima satkali uzbudljivu sagu, serijal o ljubavi kao najuzvišenijem smislu života!
2. She.hr: Snimano je na lokacijama Dubrovnika, Beograda i Sarajeva. Kakvu atmosferu pamtite sa snimanja?
Samardžić: Projekt je u startu stekao veliki broj prijatelja, jer roman veoma uspješno „živi“ već dvadeset godina! Dobili smo punu slobodu za snimanje serije u ovim gradovima, na čemu im zahvaljujem! Ali, najveća iskušenja i muku, imali smo tragajući za autentičnim objektima, kojih je danas teško naći u Sarajevu. Grad nas je dočekao raširenih ruku, ali nažalost, Bjelave nisu kao što su nekad bile, Bembaša je sve modernija, a Vijećnica odiše novim licem, ali je još uvijek bila prekrivena zaštitnim mrežama!
Kao što vidite, lokacije, scenografija i kostimografija su nam zadavali veliku muku. Na sreću, Dubrovnik je, ostao isti od kada ga pamtimo. A kakva je atmosfera bila u ovom gradu, slikovitosti radi, ispričat ću vam jedan detalj.
Bila je nedjelja. Snimali smo pod tremom, pred kapijom Kneževog dvora na Stradunu, baletnu scenu uz glazbu „Uličnih svirača“ Žarka Hajdarhodžića. Sve do 10 sati ,snimanje je išlo bez zastoja. Dok zvona zvone, prilaze nam dva ljubazna dubrovačka gospara, koja nas mole da prekinemo svirku jedno 45 minuta, dok se na završi misa u crkvi! Ispričao sam se na smetnji i dao pauzu ekipi! Poslije završetka mise, dok smo pili kavu u Gradskoj kavani, prilaze nam nitko drugi no oba gospodina, zahvaljuju na strpljenju i poželjevši nam uspjeh serije i filmova! Kao što vidite, u ljudima je sve!
3.She.hr: Seriju mogu gledati i hrvatski gledatelji. Možete li ju ukratko predstaviti našim čitateljima?
Samardžić: Ova autentična, istinita ispovijest, obiteljska saga spisateljice Gordane Kuić nije me ostavila ravnodušnim, jer sam u toj brojnoj židovskoj obitelji o kojoj govorim naišao na nešto danas rijetko, plemenito, zaboravljeno, uzvišeno, različito, a privlačno kao životni smisao i moto. Uz očevu i majčinu nesvakidašnju brižnost prema djeci, roditelji su inzistirali da svih devetero članova obitelji moraju biti za stolom, jer je za njih ručak bio prava mala svetkovina. Bez obzira što je bilo na trpezi. Ali, ono što je za mene ipak bilo presudno u odluci da se latim kamere, jesu ponos i jecaj oca na osudu i prijezir židovske sredine, koja ne prihvaća rušenje okoštalih kanona da se djeca vezuju i vjenčavaju za „inovjerce“!
Prema njihovim, nepisanim „zakonima“, Židovi se moraju vjenčati samo međusobno. Cijeneći osobni izbor i sreću svojih kćeri, otac Leon svom dušom i srcem staje uz njih i uzvikuje: “Za mene nema veće Božje zapovjedi od ljubavi! Za mene je moja crkva, u ova četiri zida! Zato ćemo se večeras veseliti i pjevati“! Ovim dijelom želio sam, dakle, u prvi plan izvući ono „vječno pitanje“ – prožimanje vjera i kultura na ovim prostorima, vjerujući da je to suština dijaloga civilizacije.
4.She.hr: Poslovna suradnica Vam je i supruga Mirjana. Koliko Vam pomaže i kakve ideje donosi?
Samaradžić: Kao što je ljubav presudna u životu junaka “Mirisa kiše na Balkanu”, tako je i za mene ljubav bila presudna u izboru životnog suputnika. Imao sam sreću,da sam sreo na Bledu prelijepu i premladu Miru, iz čestite građanske obitelji. Kao što vidite, vodio sam računa s kim počinjem zajednički život. Osvajao sam je stihovima, vjerujući da je ona žena mog života. I nisam se prevario. Mira je rasla u obitelji koja poštuje dom, knjigu, glazbu, kazalište, ali ponajmanje film. Ovaj mjesec nam je 45 godina braka. U moj razbarušeni život unijela je unutrašnji red i mir, neophodan za karijeru glumca.
Divio sam se njenom odnosu prema djeci, meni, prijateljima, smislu za lijepo, komunikaciji s drugim ljudima… Šutjela je kada nismo imali, i kada smo imali, znala je drugima podariti radost i pomoć, i sve je uvijek činila srcem, iskrenošću. I, eto , poslije toliko godina zajedničkog života, ona je sve svoje nesvakidašnje vrline, unijela u naš život i u posao. Da nje nije bilo, možda bi drugačije “mirisao i izgledao” serijal i filmovi Miris kiše na Balkanu!
5. She.hr: Još uvijek se pamti Vaš film Ubojstvo s predumišljajem iz 1995. godine. Koja je tajna toga filma?
Samardžić: U pravu ste! Literatura je izazov, ali i mamac koji katkad može, zavesti redatelje i bude kobna po rezultate filmske ekranizacije. Sijaset takvih primjera ima u svijetu. Srećom, ekranizacijom prvog romana “Ubojstvo s predumišljajem”, pokojnog i velikog Slobodana Selenića, pustio sam mašti na volju, izvukao iz priče posljedice ratova na tlu bivše nam zemlje i izvukao ustreptali i uzbudljiv nemir Bulike, unuke ugledne građanske obitelji koja nestaje u Beogradu! Uspjeh je još značajniji jer je djelo snimljeno 1993/1994 godine, u vrijeme kaosa u Beogradu.
6. She.hr: Suradnju s hrvatskim filmom započeli ste još u vremenu filma „Kuda idu divlje svinje“?!
Samardžić: Počeo sam mnogo ranije! Moj prvi film u životu snimio sam u Zagrebu 1961. godine. Dakle, prije točno pedeset godina. To su „Igre na skelama“ Srećka Vejgana po scenariju cijenjene Zore Dirnbah. Otkrio me je na satu glume, na trećoj godini Akademije u Beogradu, redatelj Vanča Klajković. A „Kuda idu divlje svinje“Ivana Hetricha i scenarista Ive Štivičića, došle su deset godina kasnije.
Uz Barnka Bauera i njegove „Prekobrojne“,Krste Papića i njegovog „Hamleta u Mrduši Donjoj“ ili Buće Glučevića i njegovog „Lita vilovita“ … Kao što vidite, Zagreb je vrlo važna radna i životna stanica u mom životu.
7.She.hr: Koliko je različito bilo raditi tada, a koliko danas?
Samardžić: Kakvo je bilo vrijeme, rječito govori ironija koju je lansirao u Pragu oskarovac Jiri Menzel, dvije godine poslije ulaska njegove Češke u Europsku Uniju. U zemlji koja je ovjenčana velikim svjetskim nagradama, film je stao. Veliki filmski studio Barandov je sve napušteniji, sve je manje novca za filmove, gunđanje i štrajkovi filmskih radnika su bili svakodnevni. Jiriju je prekipjelo. Pozvao je sve filmske radnike pred vrata najvećeg studija Barandov, okačio ogroman pano na vratima studija uz tekst,“KOMUNISTI VRATITE SE, BIT ĆE VAM SVE OPROŠTENO“! Bravo Jiri!
Uloge u ovoj predstavi tumače Ljiljana Blagojević, Predrag Ejdus, Mirka Vasiljević, Aleksandra Bibić, Tamara Dragičević, Marija Vicković, Kalina Kovačević, Stefan Buzurović, Tanasije Uzunović, Jelisaveta Sablić, Milan Vasić, Dragan Petrović i Renata Ulmanski.
You must be logged in to post a comment Login