Konačno. Konačno je sve završilo. Život se vraća u dobro uhodani i poznati ritam. Završilo je ludilo oko nogometa. Badnjak smo odradili, Božić je iza nas. Ispratili smo staru, dočekali Novu.
Kažu da sad ide sve ispočetka. Ne znam iz kojeg početka i što to ide iz početka?
Po meni, uvijek se sve samo nastavlja i ide dalje. Dalje za jedan novi sat, novi dan i kroz neke nove brojeve. Teče, nema početka, samo nastavljamo putovanje s nekim novim pravilima.
Zar još tko donosi novogodišnje odluke?
Neku večer u jednom veselom i simpatičnom društvu krenuli smo s temom novogodišnjih odluka. Malo je reći da sam ostala u čudu slušajući i pitajući se zar još netko donosi novogodišnje odluke?
Ali izgleda da da. Ljudi stvarno čekaju Novu godinu da bi nešto odlučili.
Novogodišnje odluke sam donosila nekad prije, dok sam bila mlađa i dok sam vjerovala da to ima nekog smisla. Kako niti jednu novogodišnju odluku nisam nikad dovela niti do pola, a kamoli do kraja – odustala sam. Nešto bih odlučila, naoštrila se, radila velike planove i programe te na kraju od toga ništa osim još jednog osobnog poraza i nove frustracije.
Čemu?
Gledajući s druge strane te famozne odluke, bar kod ovih mojih bližih, često budu nešto spektakularno tipa: od 1.1. prestajem pušiti ili skinuti ću bar 10 kg ili ne znam, udat ću se… Zvuči odlično, iako realizacija često poprilično šteka, ne kod svih, ali kod većine. Padnu na prvoj prepreci, pogotovo ovi koji prestaju pušiti, skidaju kile i slično.
Isto tako, zašto baš od 1.1. neke nove godine? Meni su ta vezivanja na datume, ponedjeljke i slično, stvarno smiješna, bezvezna. Kad nešto odlučim, jednostavno nemam vremena čekati niti sutra, niti ponedjeljak, a kamoli neki 1.1. Ja to moram odmah i sada! Nema se tu što čekati. Kreće se u akciju, odmah pa tko sa mnom hoće, tko neće, ja idem.
A ciljevi!?
Dakle, novogodišnjih odluka nemam, ali imam popriličan broj postavljenih ciljeva koje želim ostvariti. Za realizaciju nekih će mi trebati manje, za neke više vremena, ali me strašno veseli put do postizanja istih. Naprosto, jedva čekam vidjeti što će se sve događati putem. Koga ću novog upoznati, koji će mi problem prepriječiti put, kako ću ga riješiti, hoću li znati ili hoću li moći?
Strašno se veselim utrci sa samom sobom, tom nekom, možda, novom putu gdje će me život odnijeti.
A što je sa željama?
Nemam čak neke prevelike želje. Manje-više, svake godine uvijek iste – da se međusobno poštujemo, čujemo, prihvaćamo i uvažamo.
I ono što kažem svojima najbližima i onim manje bližima – bitno je da smo si tu, da smo zdravi i da se volimo, a drugo će biti onako kako mora. I tako na kraju, tko te pita – život ide i ovako i onako, jednostavno, prolazi, teče, svidjelo se to nama ili ne…
