Ljudi su mi uvijek bila fascinantna pojava. Uvijek i zauvijek i opet svaki put ispočetka se čudim čime se ljudi sve bave u životu. Naravno da tu ne mislim na bavljenje nečim kao zanimanjem, profesijom. Pod terminom “baviti se” podrazumijevam bavljenje, kopanje, rovarenje i slična istraživanja tuđih malih života.
Uopće ne razumijem i nikad nisam razumjela čemu to?
Odakle ljudima vremena za bavljenje ljudima oko sebe?
Odakle ljudima volje za priče rekla – kazala?
Uopće, odakle im vremena za neke sasvim nebitne stvari?
Čemu razna preturanja po tuđim životima, ako svi, ali baš svi do jednog imamo svojih vlastitih sranja koja taložimo godinama i koja ne da ne rješavamo sami sa sobom, nego nam vlastita sranja od stajanja toliko smrde, da nam je na taj vlastiti smrad i trulež lakše začepiti nos i lagano nastavljajući kopati po tuđem dvorištu. Preturati po tuđim osobnim smećima i razbacivati ih okolo ponižavajući onog drugog kako bi uzdigli sebe, a vlastito smeće nam se gomila i gomila i gomila i godinama raste….
Jadno!
Povraća mi se.
Nekako što sam starija sve manje imam tolerancije, razumijevanja i sve manje i manje želim upravo takve ljude blizu sebe.
Ne osjećam se dobro!
Ne osjećam se ugodno uz ljude koji bi svojim “apsolutnim savršenstvom” moj život doveli do lažnog blještavila, a pri tom niti ne pitajući me da li ja uopće želim imati “savršen i blještav život”? Naravno, dragi moji svi, meni osobno je moj život apsolutno i skoro po svim stavkama savršen, a to što moj izbor života ne zadovoljava nečije tuđe parametre “normalnog života” – žao mi je. Stvarno mi je iskreno žao, nema tu spasa jer meni je ustvari stvarno samo jako, jako i jako dobro i mogu reći da iskreno uživam u životu veseleći se svakom novom danu.
Savjetodavci
Ne osjećam se dobro uz ljude koji svojim besmislenim savjetima pokušavaju krojiti moju sudbinu. Sudbinu si krojim sama i tu moram reći da si je baš onako fino krojim, baš onako sa stilom i onako kako meni paše i odgovara. Jebi ga, opet taj kroj nije po vašem izboru, je l’ tako? Da, žao mi je, stvarno mi je žao radi kroja, ali ne može drugačije, jebi ga – moj život – moja pravila…
Ne osjećam se dobro uz ljude koji vide i jedino što žele vidjeti su samo i isključivo moje/tuđe “pogreške” i moje/tuđe mane pritom zaboravljajući jednu bitnu činjenicu, a to je da smo svi samo ljudi od krvi i mesa i da svatko od nas svoj život hendla onako kako zna i kako misli da je najbolje. Naravno, uz to zaboravljajući i činjenicu da smo svi različiti i da je upravo ljepota života u različitosti, prihvaćanju i toleriranju različitosti i neosuđivanju onog drugog.
Sve to zvuči tako jednostavno, a ustvari je često tako teško to sve primijeniti u svakodnevnom životu.
I uvijek se, i vjerojatno zauvijek ću se pitati, zašto je tako teško zatvoriti vrata svojeg doma, zatvoriti vrata svojeg života i rješavati svoje probleme, svoju glavu? Zašto je tako teško baviti se svojim manama i svojim životnim pogreškama?
Zašto? Zar je to tako veliki problem?
Naravno da nije! Ma u biti čak i nije to sve teško samo treba prebaciti fokus s onoga što nas okružuje na nas same kao pojedince i treba se puno kvalitetno baviti sam sa sobom razmišljajući, analizirajući sam sebe, pričati sam sa sobom, osvješćivati samog sebe, svoje emocije i razmišljanja i često sam sebi postavljati pitanja i iskreno si na njih odgovarati.
I ništa nije problem. Problema ustvari nema.
Jedini problem smo mi sami sebi
I često znam sama sebi reći da sam ja sama sebi istovremeno i jedini i najbolji prijatelj, a isto tako si mogu biti i najveći neprijatelj!
I fakat to je živa istina, jedina prava istina!
I često se vodim tom činjenicom, a često je preporučujem i meni dragim ljudima – ljudi, bavite se sobom, bavite se svojim životom, ne podmećite onom drugom nogu, pustite druge ljude u miru ako Vas nisu tražili pomoć, ako nisu Vas tražili savjet – ostavite ih i bavite se sobom, sagnite se i zavežite najprije svoje špigete, jer u životu rijetko kada će se dogoditi da ćeš se zaplesti u tuđe šigete. Ne! Uvijek prvo se sapleteš o svoje vlastite špigete jer ih nisi uredno i čvrsto svezao, a trebao si….
