Odrasla sam pa sam sad dosadna?

U posljednje vrijeme mi često govore da sam se promijenila. Naravno da jesam, nisam više ona djevojčica od prije nekoliko godina koja je bila na svakom druženju, na svaki party prva dolazila i zadnja odlazila, u 3 ujutro spremna izaći iz stana za neku spontanu avanturu.

Sad sam počela cijeniti san. Šalu na stranu, ali prioriteti se mijenjaju. Više ne pristajem na sve. Kažu mi: „Ali u raspoloženju si ‘no me interesa’, ne da mi se, ne zanima me“. Malo mi je licemjerno kada se istim tim ljudima ne da i nisu raspoloženi pa je u tom slučaju onda to ok, ali ako sam ja takva, onda sam bez veze, nezanimljiva.

Vidjela sam kod mnogih kako je teško prihvatiti činjenicu da su se promijenili, skoro u svakom pogledu, od navika, mišljenja, stavova, ali lako je upirati prstom u druge ljude i tražiti mane u drugima. Ponekad se osjećam krivom, jer sam se promijenila, ali onda zastanem i pitam se tiho u sebi (ponekad i na glas) „what the fuck Anja?“

Mijenjamo se od kada se rodimo, iz godine u godinu, jer odrastamo. Razvijamo se, educiramo, okružujemo se različitim ljudima, posao nas promijeni, životne situacije pogotovo.

Netko mi je jednom rekao: „Ne smiješ dopuštati emocijama da vladaju tobom, već moraš ti vladati emocijama“.

To mi se urezalo u glavu i često kroz brojne situacije odzvanjalo u glavi. Sjećam se trenutka kada je ta rečenica poprimila pravi smisao prije nekoliko godina. Kada sam se probudila sretna, neopterećena, bez onog „slona“ na prsima.

Valjda kako odrastamo i starimo, sve manje brigamo o drugima i stvarima koje su nam prije bile bitne. Ja sam recimo ponosna na sebe da ne ovisim više o drugima. Bila sam kao junkie ovisna o nečijem društvu, jer nisam znala što bi sa sobom. Sada uživam u samoći, bilo da gledam serije ili odmaram u kadi uz meditacijsku glazbu. Još se samo moram naučiti sjesti solo na Jarun na kavu i moj život će biti potpun.

Kad vidim neke ljude kako su ostali nezreli s vrlo čudnim obrambenim mehanizmima, skrivajući komplekse i umanjujući druge, sjedim i gledam u njih i mislim si kako bi me povrijedili prije nekoliko godina. Sada su mi samo smiješni i jadni.

Moj generalni zaključak ovog tjedna, razgovarajući s frendovima, a sada i dijeleći s vama, je da svi trebamo prihvatiti svoje mane i ne skrivati ih jer smo svi mi isti – ljudi od krvi i mesa. Kad prihvatimo svoje nedostatke lakše je suočiti se s njima i raditi na tome, stvoriti novu sebe, poboljšanu verziju. I ok je ako se nekome to neće svidjeti, najbitnije je da vi sebe volite i budete zadovoljni.