Neki dan mi je na jednoj od društvenih mreža izletio kratki video koji pokazuje kakav bi nam danas život bio bez izuma i otkrića žena. Primjerice, na snježni dan ne bi vidjeli kud vozite da Amerikanka Mary Anderson 1903. godine nije osmislila brisače za vjetrobransko staklo. Sedam godina ranije njezina sunarodnjakinja Josephine Cochrane je osmislila i izradila prvu perilicu za posuđe, a 1916. godine Alice H. Parker napravila je prvi plinski bojler. Čak je i kevlar, jedan od najčvršćih i najotpornijih materijala na svijetu, izumila žena – Amerikanka poljskog porijekla, Stephanie Louise Kwolek 1965. godine.
Komentari pod videom? Uglavnom su afirmativni za žene inovatorice. I onda pokoji drugačiji komentar: „Eeeeee, a koliko toga su muškarci izumili i kakav bi nam danas bio život bez njihovih izuma?“ Naravno, imaju ti komentari smisla. Puno. Bez izuma muškaraca, životi bi nam zasigurno bili drugačiji. I puno teži. Nekad su, istinabog, muškarci imali drugačije uvjete od žena, imali su priliku obrazovati se i biti inovatori. Žene koje su to činile nisu imale jednako obrazovanje i jednake mogućnosti, uglavnom su prkosile svojoj okolini i radile na svoju ruku zbog čega nisu uvijek bile prihvaćene u društvu.
No, ostavimo i te nejednakosti po strani, jer želimo vjerovati da je danas drugačije vrijeme. Sjetimo se u ovom tekstu samo onih žena za čija su revolucionarna otkrića i izume zasluge preuzeli muškarci, ležerno ih pripisujući sebi, potpisujući znanstvene članke u stručnim časopisima svojim imenima i preuzimajući nagrade za otkrića bez spominjanja svojih zaslužnih kolegica.
Mnoga su ženska imena zbog toga izbrisana iz povijesti ili tek spomenuta u fusnotama, nerazmjerno svom stvarnom doprinosu – poput imena Rosalind Franklin, Eunice Foote, Lise Meitner, Hedy Lamarr, Lady Ade Lovelace, Alice Ball i Candace Pert. Tko su bile one, saznat ćete u nastavku.
Dvostruka zavojnica Rosalind Franklin
Već u osnovnoj školi učimo kako su za otkriće dvostruke zavojnice nukleinskih kiselina zaslužni Watson i Crick koji su 1962. godine zbog toga dobili Nobelovu nagradu za medicinu. Međutim, u jednom od najvažnijih otkrića u znanosti 20. stoljeća gotovo presudnu ulogu imala je britanska kemičarka i rendgenska kristalografkinja Rosalind Franklin. Više od godinu dana trebalo je Franklin da u potpunosti opiše i protumači strukturu dvostruke spirale.
Tijekom njezina istraživanja u laboratoriju King’s Collegea u Londonu snimljena je fotografija 51 koju je Maurice Wilkins bez Rosalindina znanja i dopuštenja pokazao Jamesu Watsonu. Sve to uvelike je pomoglo Watsonu i Cricku objasniti strukturu deoksiribonukleinske kiseline. James Watson, Francis Crick i Maurce Wilkins dobili su Nobelovu nagradu, a Franklin je tek usput spomenuta u njihovim znanstvenim radovima.
Kasnije je Watson pokušao bar malo ispraviti ovu nepravdu predloživši da Rosalind Franklin nominiraju za Nobelovu nagradu za kemiju. No prije 1974. godine nije bilo moguće posthumno dobiti Nobelovu nagradu, a kako je Rosalind Franklin umrla u travnju 1958. od raka jajnika u dobi od 37 godina, nije nikad dobila zasluženo javno priznanje za svoje otkriće i doprinos razjašnjenju strukture DNA.
Efekt staklenika Eunice Foote
Irski fizičar i kemičar John Tyndall smatra se zaslužnim za otkriće efekta staklenika, postupnog zagrijavanja zemljine atmosfere o kojemu se i danas mnogo govori u kontekstu klimatskih promjena. Iako je Tyndall 1859. godine izveo većinu svojih istraživanja kao i rezultate istih predstavio znanstvenoj zajednici i javnosti uz opasku kako ”osim slavnih memoara Pouilleta o sunčevu zračenju u atmosferi, ništa, koliko mu je poznato, nije objavljeno o prijenosu toplinskog zračenja kroz plinove.“
No iako Tyndall nije znao ništa o tome, činjenica je kako je Eunice Foote, američka aktivistica za ženska prava i pionirka u znanosti kad je o ženama riječ, prva teoretizirala i demonstrirala efekt staklenika. Ona je gotovo desetljeće prije Tyndalla, još 1850. godine izvela eksperimente u kojima je staklene cilindre punila različitim plinovima te ih držala na suncu kako bi izmjerila razlike u temperaturi. Otkrila je kako je temperatura u cilindrima viša kad sunčeve zrake prolaze kroz zrak s više vlage, kako temperatura određenih plinova raste kad su izloženi sunčevoj svjetlosti i kako je najviša temperatura u cilindru s COշ (ugljični dioksid).
Drugim riječima, Foote je već tad opisala ono što danas poznajemo kao efekt staklenika. Svoje otkriće Foote je predstavila na znanstvenoj konferenciji. Ipak, nije ga sama pročitala, već je umjesto nje to učinio njezin kolega Joseph Henry s Instituta Smithsonian. Isti rad je objavljen 1856. godine u American Journal of Science, tri godine prije nego što je Tyndall znanstvenu zajednicu upoznao sa svojim otkrićima.
Nuklearna fisija Lise Meitner
Kraljevska švedska akademija njemačkom je kemičaru Ottu Hahnu 1945. godine dodijelila Nobelovu nagradu za kemiju zbog otkrića nuklerane fisije, reakcije u kojoj se cijepa jezgra atoma što je dovelo do razvoja atomske bombe, ali i nuklearnih reaktora. Pri tome je zanemaren doprinos austrijske fizičarke Lise Meitner koja je surađivala s Hahnom i prva dala teorijsko objašnjenje procesa fisije. Nakon doktorata Meitner je 1907. godine otišla u Berlin kod Maxa Plancka, fizičara kojeg se smatra osnivačem kvantne teorije.
Tamo je započela suradnju s Ottom Hahnom – ona se bavila fizikom, a Hahn kemijom radioaktivnih tvari. Surađivali su 30 godina, svatko sa svog odjela berlinskog Instituta za kemiju Kaiser Wilhelm. Kad je 1938. godine Meitner morala emigrirati iz Berlina u Švedsku (zbog svog židovskog porijekla), predložila je kolegama – Hahnu i Fritzu Strassmannu da pokušaju ‘bombardirati’ atom urana neutronima kako bi naučili više o raspadu urana. Hahn i Strassmann objavili su rezultate svog eksperimenta u Naturwissenschaftu u siječnju 1939. godine.
Istovremeno je Lise Meitner s kolegom Ottom Frischom objasnila i imenovala nuklearnu fisiju, a njihov je rad objavljen u Natureu u veljači 1939. godine. Dokaz fisije zahtijevao je Meitnerov i Frischov fizički uvid jednako kao i kemijska otkrića Hahna i Strassmanna. Međutim, znanstveni i stvarni egzil Lise doveo je do toga da Nobelov odbor nije razumio njezinu ulogu u otkriću, a tome je doprinio i sam Hahn. Nobelova “pogreška”, koja nikad nije bila priznata, djelomično je ispravljena 1966. godine, kada su Hahn, Meitner i Strassmann dobili američku nagradu Fermi.
Računalno programiranje Lady Ada Lovelace
Jedina zakonita kći velikog britanskog pjesnika Lorda Byrona, Lady Ada Lovelace, bila je spisateljica, ali i izvrsna matematičarka poznata po suradnji s matematičarem i izumiteljem Charlesom Babbageom. Babbage je stvorio Analytical Engine, svojevrsno mehaničko računalo i preteču današnjih računala, uz veliki Adin doprinos. Adin talent za matematiku i strojeve, prepoznala je i podupirala njezina majka Lady Annabella Byron u strahu da Ada ne naslijedi burnu i nepredvidivu narav svog oca.
17-godišnja Ada na jednom je prijemu upoznala Charlesa Babbagea i otad započinje njihova prepiska oko matematičkih ideja koja je trajala godinama. Njezine opsežne bilješke iz 1843. godine prijevod su članka o govoru Charlesa Babbagea s francuskog na engleski dopunjene Adinim komentarima. Upravo su komentari pokazali kako Ada prepoznaje potencijal stroja izvan numeričkih izračuna objasnivši kako se Babbageov analitički ”stroj” može puniti podatcima za rješavanje kompliciranih matematičkih problema ili za skladanje glazbe.
U bilješci ”G” opisala je korak po korak izračunavanje Bernoullijevih brojeva s Babbageovim strojem – u osnovi algoritmom – što je čini prvim računalnim programerom u svijetu. Iako u vrijeme u kojemu je živjela znanstveni doprinosi nisu bili toliko bitni, u 20. stoljeću početkom računalne ere prepoznat je njezin doprinos zbog čega je i računalni jezik iz 1970-tih nazvan ADA. Naravno, da Ada nije napisala prvi računalni program, napravio bi to netko drugi, no pravi značaj njezina rada leži u tome što je to učinila prva – stoljeće prije izuma računala. No, kako je Charles Babbage bio taj koji je stvorio Analytical Engine, Adini doprinosi su često prešućeni i zanemareni.
Lijek protiv gube Alice Ball
Lepra ili guba (nazvana još i Hansenova bolest) bakterijska je zarazna bolest koja je od starog Egipta bila veliki zdravstveni problem. Sve do 1915. godine kad je mlada američka kemičarka Alice Ball na havajskom sveučilištu razvila tehniku kojom se chaulmoogra ulje moglo injektirati direktno u organizam. Naime, iako je ovo ulje pokazivalo dobre rezultate u liječenju gube, njegova je primjena predstavljala problem. Lokalno se nije moglo primjenjivati, jer je bilo previše ljepljivo. U krvotok se nije moglo ubrizgati, jer su se zbog viskoznosti ulja pod kožom stvarali mjehurići, a oralna primjena je zbog okusa najčešće kod bolesnika izazivala povraćanje.
Sa svega 23 godine Ball je pronašla način kako zadržati sva terapeutska svojstva chaulmoogra ulja u suspenziji koja se mogla unijeti direktno u krvotok. Nažalost, njezina prerana smrt samo godinu dana kasnije spriječila ju je da svoje revolucionarno otkriće i objavi. Što nije spriječilo dekana Sveučilišta i Aliceina mentora Arthura L. Deana koji je bio upućen u detalje procesa da nastavi istraživanja i objavi pojedinosti o radu i otkrićima bez priznavanja zasluga Alice Ball.
Nije ju spomenuo niti u jednom svom radu o ekstraktu chaulmoogra, a do 1919. godine sveučilišni kemijski laboratorij proizvodio je velike količine ekstrakta chaulmoogra za injekcije prema “Deanovoj metodi”.
Ipak, Harry T. Hollmann koji je potaknuo Alice Ball na istraživanje chaulmoogra ulja, u svom članku objavljenom 1922. godine cijelo vrijeme injekcioni oblik ulja naziva ”metodom Balla” ističući kako se Ball metoda nimalo ne razlikuje od Deanove. Nažalost, Deana se i danas često spominje kao osobu koja je izliječila gubu.
Neuroznanstvena otkrića Candace Pert
Tek diplomirana američka neuroznanstvenica i farmakologinja Candance Beebe Pert radila je u laboratoriju profesora dr. Solomona Snydera 1974. godine kad je otkrila opioidni receptor smješten u centralnom živčanom sustavu. Bilo je to revolucionarno otkriće na polju neuroznanosti za koje je sve nagrade odnio njezin šef dr. Snyder. Kad mu je Pert uputila protestno pismo, neuroznanstvenik Snyder joj je jednostavno odgovorio da se ”tako igra”.
Pert je kasnije postigla zavidnu znanstvenu karijeru kao neuroznanstvenica, no zasluge za otkriće ipak su ostale Snyderu.
