Živimo u vremenu kada imamo sve. Sve nam je dostupno, na dohvat ruke. I gotovo da više ništa ne želimo – jer imamo sve.
Ne moramo se pretjerano truditi jer znamo da ćemo to nešto ili dobiti, ili nećemo – jer nam je nedostižno. Sve je već izmišljeno i pitam se možemo li izmisliti još nešto, nešto što još ne postoji. Uglavnom, živimo jedan vrlo komotan i ugodan život – većina nas.
Rekla bih da imamo sve. U redu, ako ne baš sve, onda zaista puno. Ali nikada nismo bili nesretniji, jadniji, tužniji, usamljeniji.
Usamljenost – tiha epidemija modernog doba
Kad se samo malo osvrnem oko sebe i pogledam koliko je danas ljudi bez partnera – divnih ljudi koji tumaraju svijetom sami i usamljeni, a željni nekoga voljeti i biti voljeni.
Pored svih “bolesti” novog doba, sa sigurnošću mogu tvrditi da je usamljenost jedna od njih. Toliko prisutna, toliko rasprostranjena, ne bira žrtve – uzima sve, i mlado i staro.
Usamljenost ne postoji kao dijagnoza u medicinskim priručnicima. Nema ni neko popularno latinsko ime. Nema lijeka koji možeš kupiti u ljekarni da ti pomogne, da ozdraviš. Jedna tako mala i naizgled neprimjetna pojava, a tako rasprostranjena – kao pošast, grabi sve pred sobom. Moderna bolest današnjeg doba, prisutna u svim porama našeg društva.
Zašto je danas teže voljeti?
Ponekad se zapitam zašto je danas teže nego ikad ostvariti stabilnu i normalnu vezu.
Do čega je? Do nas ljudi ili do vremena u kojem živimo?
Možda je problem u tome što nas je moderno vrijeme naviklo na beskonačno opcija. Na beskonačne mogućnosti koje nam se nude svakim skrolanjem prsta po ekranu. Uvijek postoji netko zanimljiviji, ljepši, pametniji, uspješniji – barem tako izgleda kroz filtrirane fotografije i pažljivo birane riječi koje nam se vješto plasiraju iza onog malog ekrana. A često su tako lažne. Taj netko virtualan barem se tako prodaje – marketing je čudo.
I tako stojimo na raskrižju vlastitih želja, paralizirani od previše izbora, čekajući nešto bolje, savršenije, nešto što možda uopće ne postoji. Čekamo nešto, a često ni sami ne znamo što zapravo želimo.
Strah od ranjivosti
Možda smo postali i previše oprezni. Previše svjesni svojih trauma, svojih “ne dam više nikome da me povrijedi”. Nosimo svoje krvave ožiljke, skrivamo se iza rana i, umjesto da nas one učine hrabrima, zatvaraju nas. Zatvaramo se svijetu, prilikama, mogućnostima, ljudima.
I onda se čudimo zašto smo sami.
Želimo ljubav, ali bez rizika.
Želimo bliskost, ali bez ranjivosti.
Želimo sigurnost, ali bez ulaganja.
A tako život ne funkcionira.
Brzina umjesto strpljenja
Možda je problem i u brzini. Sve je danas brzo – poruke, odgovori, prekidi. Ako nešto zapne, lakše je odustati nego popravljati. Lakše je nestati nego objasniti. Lakše je krenuti ispočetka nego ostati i boriti se.
Postali smo društvo koje lako mijenja, umjesto da gradi, popravlja i trudi se. Kao da su i ljudi postali potrošna roba – ako ne funkcionira odmah i bez greške, traži se novi model.
I onda se pitamo zašto smo usamljeni.
Zaboravili smo kako izgleda bliskost
Čini mi se da smo zaboravili kako izgleda stvarna bliskost – ona koja nije savršena. Ona koja uključuje šutnje, nesporazume i kompromise. Ona koja traži vrijeme.
A vrijeme je danas luksuz. Svi negdje jurimo, svi nešto stvaramo, dokazujemo – ali kome? I zašto?
Možda smo previše fokusirani na to da budemo sretni sami sa sobom – što jest važno – ali smo usput zaboravili da je čovjek biće odnosa. Nismo otoci. Svakom treba netko njegov.
Treba nam dodir. Netko tko će nas iskreno pitati kako smo i zaista čekati odgovor. Netko tko će nas saslušati. Netko uz koga ćemo se ušuškati i pogledati film.
Ljubav traži hrabrost
Možda problem nije u vremenu. Možda je problem u strahu. Strahu da ćemo biti ostavljeni, da ćemo nekome dati srce, a on ga neće znati čuvati. Od toga bježimo. Od toga smo ranjeni. Toga nam je dosta – svima se nakupilo boli kroz život.
Unatoč svemu, još uvijek vjerujem da nismo zaboravili voljeti. Samo smo zaboravili kako riskirati. Kako stati. Kako nekome dati priliku, a ne odmah tražiti savršenstvo.
Istina je – nikada nismo imali više mogućnosti, a nikada manje hrabrosti.
A ljubav, koliko god to loše zvučalo, traži hrabrost. Traži da izađeš iz komfora. Da priznaš da ti netko treba. Da kažeš “ostani” umjesto “lako ću ja sama”. Da riskiraš. Da započneš igru i odigraš je do kraja.
Možda je prvi korak prema izlječenju te moderne i sveprisutne bolesti – usamljenosti – upravo u tome da je otvoreno i glasno priznamo.
Jer usamljenost nestaje tek onda kada se netko usudi reći:
“Razumijem te, jer i ja se tako osjećam.”