Postavi cilj i nemoj odustati!

Ne znam kako drugi, ali ja si često postavljam ciljeve u životu. Skoro svakodnevno si dajem neki novi zadatak, nešto novo za riješiti…

Ponekad postavljam ciljeve na tjednoj bazi, ponekad na mjesečnoj ili čak na godišnjoj bazi, ovisno o cilju i ovisno o tome koliko mi treba vremena i truda da realiziram svoj postavljeni cilj. Neki ciljevi su mi lakši, neki teži, zahtjevni i zahtijevaju određeno vrijeme, trud i rad kako bi doveli kraju.

Postavljanje ciljeva mi je izuzetno važno u životu, oni me tjeraju naprijed.

Oni mi ne daju da stojim.

Oni su mi znak da sam živa i da tečem.

Često kažem za samu sebe da jednostavno živim od cilja do cilja.

I upravo onda kad pomislim da sam sve odradila, dođe mi neka nova ideja što bih opet mogla promijeniti, zamijeniti, preokrenuti, dođe mi opet i ponovo taj neki novi cilj.

Jednostavno, obožavam to svoje postavljanje ciljeva i rješavanje istih, obožavam tu vječitu utrku same sa sobom. Volim to dokazivanje samoj sebi kako je sve moguće i kako ustvari sve mogu samo je potrebno imati ideju, cilj i krenuti prema tome bez previše osvrtanja i slušanja drugih.

Većini je skoro pa sve nemoguće, teško ili neizvedivo, naravno, bez da su pomakli prstom i bez da su samo i pokušali, najlakše je odmah i u startu odustati.

Upravo iz svih tih razloga nekako sam kroz život naučila isključivo slušati često samo sebe. Naučila sam slušati ono unutra u meni s čime isključivo ja rezoniram.

Naučila sam da se sve češće ne osvrćem na tuđe stavove, tuđa razmišljanja vezano za moje ciljeve.

Naučila sam svoje ciljeve ostaviti isključivo za sebe, jer jednostavno ne da mi se slušati okolinu kako mi se svojski trudi objasniti kako je nešto nemoguće, kako je nešto neizvedivo, kako upravo taj neki moj novi cilj nema smisla i vodi ka ničemu…

Ne da mi se, uvijek kažem da svatko gleda svijet kroz svoje naočale pa onda ok, neka svoje ciljeve, ideje i planove gledaju kroz svoje očale, a ja ću na svoje ideje, planove i ciljeve gledati kroz svoje filtere…

Često okolini volim reći da ako mi ne mogu dati neku novu ideju kako da ostvarim svoj cilj i ako im je jedini komentar kako se to nešto ne može i kako je to nešto totalna ludost, te kako ja uopće nisam kalibar za to nešto odraditi, onda im je bolje neka šute. Ako mi ne možeš ili ne želiš biti podrška, onda me nemoj niti sputavati u ostvarenju mojih životnih vizija. Vremenom sam nekako naučila s kim mogu o kojim temama, naučila sam tko mi je podrška, a tko mi je onaj koji mi pokušava slomiti krila.

Ali to je tako, to su ljudi, nema tu spasa, niti bijega, to je jednostavno tako.

Naučila sam da postavljene si ciljeve držim za sebe i radi sebe i radi drugih.

Imam jednu teku, tamo pišem sve postavljene ciljeve i sve zadatke koje moram riješiti.

Nikad ih ne držim u glavi jer znam da sve živo zaboravim, i onda ako zaboravim i ne riješim, e onda sam ljuta na samu sebe i tužna sam.

Ako ih ne zapišem, držeći ih tako samo u glavi, počnem raditi nekoliko stvari odjednom i najčešće sve to nešto započnem, zbrljavim, riješim do pola i ostavim – e tada budem poprilično ljuta na sebe, razočarana u sebe…

Sve kao nešto, a ustvari ništa…

E, da mi se to ne bi događalo počela sam sve pisati, stavku po stavku, zadatak po zadatak, sve da bude transparentno i sve s naznačenim datumom, ponekad da mi bude zanimljivije koristim i markere i kemijske u boji – ponekad one sa šljokicama. Dakle, moje postavljanje ciljeva nije samo tako, postaviš si cilj. Pisanje mojih ciljeva često meni bude ritual u koji se skroz ufuram osjećajući se baš važno dok sjedim doma i razmišljam i što treba sljedeće odraditi.

Ali ima još jedna veća životna čarolija u tome svemu. Jednom, nekad poslije ne znam koliko vremena, kad staviš kvačicu pored zadanog cilja, kvačicu kao, ok, ovo je riješeno ili si postavljeni cilj precrtaš u znak koji bi značio da si i ovo riješio, e, onda tvojoj sreći nema kraja. Da, upravo je tako, sreći nema kraja, još jedan zadatak sam riješila, još jedna briga manje…

Ponekad, uzmem taj svoj notes i prevrtim si sve svoje čekirane i prešarane, postavljene i već riješene izazove, na neke sam već i odavno zaboravila, baš ih onako gledam i kužim kako mi samopouzdanje sve više i više raste, shvaćajući kako mi je postavljanje ciljeva pomoglo u životu da rastem i da naučim vjerovati isključivo u sebe. Jer vjera u sebe je nešto nemoguće veliko i moćno i jedino ono nešto iskreno moje što mi nikad nitko neće moći uzeti…