Društvene mreže. Život bez društvenih mreža postao je gotovo i nezamisliv.
Imala sam nekoliko pokušaja micanja od tog đavoljeg posla, ali ne da ti vrijeme, ne da ti život. Jednim djelom me i posao obavezuje na korištenje društvenih mreža. Slična priča je i s mobitelom. Koliko god ja bježala od njega, kao i uvijek u životu ono od čega bježiš fino se trudi sustići te i najčešće uspije.
Često sam onako razmišljala, ma koji će mi klinac društvena mreža. I tako tamo se u tragovima nađe nešto pametno.Najčešće su to raznorazna preseravanja i napucavanja kvazi savršenih života na N-tu potenciju. Kako se ono narodski kaže, kad protiv neprijatelja ne možeš onda mu se pridružiš.
(Pri)druži se
Od mora pizdarija na inim mrežama isključivo uzmem ono što meni paše. Pratim raznorazne psihologe, čitam zanimljive edukativne članke, tu i tamo popratim neki portal, iako i to izbjegavam. Jer crnila ima na sve strane. Naravno, prihvaćam zahtjeve za prijateljstvo meni poznatih ljudi, isključivo radi mira u kući. Danas ako nisi na društvenim mrežama, kao da nisi živ. Ispada da bolje se praviti da nekog ne vidiš u stvarnom životu nego ne lajkati mu sliku na mreži. Tek ćeš onda najebati samo tako.
Sve se prati
Na mreži se sve gleda, sve se prati. Sve se mora znati, objaviti, podijeliti često lažne sreće – iskrene tuge se skrivaju, jasno!
I ne možeš izbjeći životne priče prijatelja po mrežama, gledajući te savršeno filtrirane fotke, prekrasnih muževa, savršenih žena, bajkovitih princeza. Fotografija s raznih putovanja, školskih diploma i čega sve ne…
Iskreno, ove godine sam se čak malo i zabrinula jer mi je na mreži iskočilo vrlo malo fotki djece mojih prijatelja s pohvalnicama na kraju školske godine.
Baš sam se zapitala, Bože pa nije vrag da su djeca prošla s 4, pa se nemaju čime hvaliti? Kasnije sam se sjetila da su ta djeca završila osnovnu i krenula u srednju školu. Uh, sva sreća. Letjelo bi perje da se nemamo čime javno pohvaliti.
Čemu sve to?
Ponekad prelistavajući te prekrasne statuse i površno savršene živote zapitam se, čemu to sve? Čemu sva ta hvalisanja kako netko živi prekrasnu ljubav, savršen brak, podižući u nebesa svoju samo naizgled savršenu i neponovljivu djecu.
Objavom tih prekrasnih statusa, kome se ustvari dokazujemo?
Zašto uopće postoji potreba da se kroz more iskrivljenih slika moramo nekom dokazivati?
Što ustvari želimo postići time?
Zar stvarno mislite da svijet zanima vaši naizgled savršeni životi? Da nekog zanimaju vaša djeca, putovanja?
Zar stvarno mislite da ljude zanimaju nalijepljene ljubavne pjesme partneru pritom želeći uvjeriti svijet kako je vaša ljubav vječna, postojana i zauvijek?
Ne, većinu ne zanima, boli ih dupe i za vas i za vaše pizdarije jer ljudi često imaju pametnija posla ili bi bar trebali imati – baveći se sobom i svojim životom.
I da, svaki iole normalan čovjek zna da savršenstvo kao takvo ne postoji u svim sferama naših života, čemu onda sve te predstave?
Također, svi znamo da ako je sve savršeno jasno je kao dan da netko laže, da se stvari nazivaju krivim imenom ili da se jednostavno svašta trpa pod tepih.
Ljudski je biti dobro, kao što je ljudski biti i loše, normalno je voljeti nekog a onog drugog manje – kud bi stigli da su nam baš svi super? Sasvim prirodno i normalno je imati dobre dane kao i one manje dobre, jer sve drugo je lažno, izvještačeno, neprirodno…
Lažemo i lažemo
Lako što lažemo svijet, ali bolno je što lažemo sami sebe i ne želimo vidjeti dalje od svog nosa, jer tako je lakše.
„Lakše“ je nabiti roze naočale i život zapakirati u celofan s velikom mašnom i tako klepetati po svijetu..
Je, lakše je, do kada?
A do kad ide, jednom će stati, jer svaka laž – namjerna ili slučajna se otkrije prije ili kasnije, naočale jednom padnu, celofan se potrga, buđenja dođu – prije ili kasnije i često budu bolna.
Ali to je život, sami si ga stvaramo, sami sebe uzdižemo kao što i sami sebe često svjesno ili nesvjesno pokopamo…
