Neki dan sjedim na kavi u nekom šarenom muško ženskom društvu. Kao i obično, kako to ide na kavama, teme se preskaču. Čas si na jednoj temi, nakon nekog vremena na nekoj sasvim novoj.
Naravno, često se dogodi da se na kavi priča baš o onom koji trenutno nije prisutan. Dakle, trača se. Tekla je neka sasvim neobavezna priča o djeci. Manje više, te su klinci ovakvi, te su onakvi, jedni roditelji svoju djecu kude, ovi drugi ih pak dižu u nebesa, klasika. Gomila ne baš lijepih i uhu ugodnih riječi u jednom trenu sasulo se na klinca jedne mame koja nije bila prisutna, uz zaključak dotičnog:
– Ma znaš, nije ni čudo da je on takav, on je ipak dijete razvedenih roditelja!
Hm, zanimljivo razmišljanje, odmah sam pomislila. Međutim, nisam mogla ne postaviti pitanje.
– Ok, a kakva su to djeca razvedenih roditelja? Koja je razlika između njih i ovih drugih? Imaju li magareći rep i praseće uši, ili? Baš me zanima.
Više mi nisi drag
Dotični se zacrvenio, uz pokušaj da se opravda, nastupio je tajac, mucanje, loš pokušaj opravdavanja očito nepromišljeno izgovorenih riječi, s obzirom na to da je u društvu bilo samohranih roditelja.
Pomislim – oprosti, čula sam, zapamtila sam što si rekao i pohranila u svoj hard disk u glavi. Tvojim izgovorenim riječima mi se drastično promijenila slika o tebi, dragi. Sva ona njegova slova i titule ispred imena momentalno su mi pala u vodu. Shvatila sam da je, bez obzira na sva njegova velika dostignuća, ostao tako mali u glavi. Bez obzira na to što je pročitao stotine knjiga i pozavršavao vrlo visoke škole, nažalost, i dalje gleda na život kroz vrlo mali prozor.
Podjela?!
Iskreno, navelo me na razmišljanje to što smo debelo zagazili u 21. stoljeće. Kao čovječanstvo nismo nikad bili osvješteniji nego danas, dostupne su nam sve moguće informacije i znanja kako bi proširili samosvijest i poglede na život, na ljude, na svijet…
Istovremeno smo tako osuđivački nastrojeni prema onima koji su drugačiji od nas i koji se ne uklapaju u naš pogled na život zaboravljajući onu staru kako odijelo ne čini čovjeka…
Čovjeka čovjekom čini ono nešto iznutra, ona empatija, ona emocija, ono neko tako bezvezno „kako si“ u trenu kad ti se život raspada, onaj stisak ruke i topao pogled, ono „kako ti mogu pomoći“…
Biti Čovjek…
I možda, jednom, to nedužno dijete, koje je dijete razvedenih roditelja, kao i mnoga djeca, jednom bude bolji, kvalitetniji i sretniji Čovjek od bilo kojeg drugog djeteta koje je odraslo u kvazi sretnoj tradicionalnoj obitelji (što god to značilo).
Stvarno je jako žalosno da i dan danas uopće primjećujemo i dijelimo ljude po obrazovanju, boji kože, po tome je li netko rastavljen ili sastavljen, s tetovažama, po vjeri ili bilo čemu drugom. Ima toga napretek po čemu se možemo dijeliti i odmah nekom nalijepiti naljepnicu „nije normalan“. I sve to samo zato što je drugačiji od nas i od onog kako smo mi zamislili da treba biti, da je jedino ispravno.
Mislim da postoji samo jedna životna podjela koja igra, a to je – ili si dobar čovjek ili nisi, nema treće… Nema tu puno filozofije
