Restrikcije, zatvoreni restorani, kafići, sportski objekti, ukinuti treninzi, sablasno prazni fakulteti, distancirani i odvojeni ljudi, pritisak, loše vijesti i prognoze, prijetnje, bolesti, maske i cjepiva koji donose polaritete i razdvajanja u društvu stavljajući nas na suprotne strane i u borbu jedni protiv drugih. To je realnost današnjice. To je ono što nas okružuje.
Unutar nas samih odvija se još jedna, nimalo lakša borba. Borba sa strahovima za sutra, za svoju egzistenciju, zdravlje, život. Nemir, neizvjesnost, nervoza, anksioznost, koji vode u stanje preživljavanja, psihološkog i emocionalnog preživljavanja. Uplašeni, prestrašeni i nesigurni ljudi. Međuljudski odnosi na marginama, raste nasilje u obitelji, agresivnost, suicidalnost, razdor u društvu.
Obavezno nošenje maski pod prijetnjama i sankcijama skinulo je puno maski koje se već godinama nose. Medicinske maske skrivaju ekspresiju lica, ali otkrivaju stanje u duši, potisnutu agresiju, bešćutnost, mržnju koja nataložena čeka svojih 5 minuta. Oslobađa se ona tako sa strašću i olakšanjem, dobro za nosioca, loše za sve oko njega.
Polovi i razdvajanja u društvu reflektiraju polove i dualnosti u nama. Kome vjerovati? Čemu se prikloniti? Kako bolje proći, a ne izložiti sebe sebi a kamoli nekome na vidjelo, na sunce, na svjetlost? Tada tama umire.
Tama s dva lica. Strogo slijeđenje službenih vladinih uputa, igranje poslušnika ili pomahnitalo držanje kontrole i uzdi egocentričnosti, moći, neempatičnosti s druge strane krajnosti. Oboje iz istog izvora, vlastitog straha i nesigurnosti. Taj strah i nesigurnost, bilo obojen jednom ili drugom bojom, valja razmišljanja o budućnosti, vrti najgori mogući scenario.
Mediji pišu i razglabaju o najgorem mogućem scenariju, vlade propagiraju i zastrašuju njime, a gdje je fokus to raste. Raste i preplavljuje.
Međutim, činjenica koje se rijetko sjetimo u trenucima podivljalih emocija, kovanja suludih planova ili jadikovkama nad vlastitom sudbinom, je da se TO strašno još nije dogodilo. Trenutno je to samo iluzija, dobro hranjena iluzija.
A što bi se dogodilo, da za početak, unutar nas samih, umjesto traženja, hranjenja i prognoziranja kataklizmi i strahota koje će se (možda) dogoditi, usredotočimo svoju pažnju i svjesnost na sadašnji trenutak. Odustanemo od maničnih misli i prekopavanja najnovijih vijesti, primijetimo, za promjenu, što jest sada. Ovdje. U ovom trenutku.
Kako bi mogli rješavati situaciju, za sebe, stabilno, racionalnije, uzemljenije, korak po korak, u našem ritmu i u skladu s našom potrebom. Bez obzira na to što vrišti na TV-u, bez obzira na društvene mreže, vijesti, hrpetine mišljenja koje preplavljuju zidove i ljude.
A što bi se dobro moglo dogoditi?
Je li postoji i ta opcija negdje u našem beskonačnom umu?
Jel’ postoji prostor i za tu misao, jel’ postoji procjep koji i to može donijeti?
Ako se najgore nije dogodilo, onda je najgori scenario iluzija kojoj vjerujemo. Što bi se dogodilo kada bi ostavili malo mjesta da se provuče misao, onako sramežljivo i tiho, što bi moglo biti najbolje? Je, i to je iluzija, je, isto kao i ona druga. Ali kakav trag ta misao ostavlja u tijelu? Koji osjećaj? Koju senzaciju?
Ne, ne mislim na misli koje već iskaču i “znaju” da se to nikada neće dogoditi jer je …….. i …….., a onda bi……….. a to je nemoguće! Ne to! Samo koji je odgovor našeg tijela kada spozna mogućnost da postoji izlaz. Odličan izlaz, izlaz ka nečem boljem, svojem, uzemljenijem, prirodnijem, opipljivijem. Kako bi bilo da je ovo vrijeme sada kako biti u istini sa samim sobom, a da ne budemo lažno pozitivni?
Interesantno u kakvom periodu se sve događa i koji je trenutak.
Kulminacija događaja, emocija i moći. Kao da smo u cjelokupnom ludilu (a usudila bih se reći i puno prije) zaboravili na naše pravo okruženje, prirodu, majku Zemlju i Svemir.
Ako ugasimo tv, isključimo WiFI i smartphone, možda primijetimo da idemo ka zimi, ka zimskom solsticiju i ka najtamnijem periodu u godini. Kako simbolično.
Zimski solsticij jedan je od ključnih trenutaka u godini. S njime počinje novo godišnje doba, dolazi nova vrsta energije, vanjska i unutarnja promjena. U tim trenucima naš osobni razvoj može dobiti snažan poticaj. Duhovno značenje zimskog solsticija ima posebnu dubinu jer iz najdublje tame počinje naš hod prema svjetlosti.
Svake godine u vrijeme zimskog solsticija je tako, ova je posebna za nas i posebnu pozornost valja dati onda mjestu gdje umire tama i započinje život.
Tijekom nekoliko solsticijskih dana Sunce stoji na istoj točki i prikuplja snagu kako bi pokrenulo novi ciklus života. Sa suncem čitava priroda miruje, čeka, prikuplja snagu. Možda bi i mi trebali prihvatiti taj prirodan ritam, odmoriti se, smiriti i razmišljati. Razmišljati, možda bolje osjećati, sebe, svoje stanje, nutrinu, čežnje… Možda baš sada je idealno ili dovoljno dobro vrijeme za to.
Biti u snazi trenutka sada i ovdje. Biti prisutan. Prisutna.
Kroz prošlost, kada su ljudi više bili povezani sa sobom provlačili su se razni običaji u doba zimskog solsticija.
Za Kelte je ovaj događaj predstavljao prirodnu novu godinu, dan kada je staro Sunce umiralo i kad je oživjelo novo Sunce. Vjerovali su da je tama podzemni svijet kojim tada u najtamnijim noćima Sunce putuje da bi se ponovno uzdiglo .Nordijske zajednice palile bi vatru kako bi osvijetlile noć, ljudi su svoje kuće ukrašavali granjem i drugim predmetima. Na istoku se slavilo rođenje Mitre, drevnog boga Sunca i njegove pobjede nad mrakom. Štovatelji germanskog folklora vjerovali su da u noći zimskog solsticija zli duhovi lutaju zemljom i da su tada destruktivne snage najjače, zbog čega se je bilo potrebno okupiti i provesti noć zajedno. Isus sin božji rođen je na solsticij da donese spasenje.
Svaka situacija ima svoj vrhunac, svaki kraj ima i početak novog. Stoga je ovo veličanstven trenutak. Trenutak da utišamo glasove, vijesti i buku izvana i osluhnemo sebe iznutra.
Kakva bi nas budućnost eventualno mogla “dočekati” ako se okrenemo sebi, svojoj nutrini i vrijednostima? Prirodno i kako nam priroda diktira.
Kako bi bilo da iskoristimo trenutne restrikcije i zabrane, koje nas guraju sebi, na introspekciju, trenutak za umirenje, odmor i unutarnji mir?
Možda je trenutak da usprkos crnim scenarijima i teškoj budućnosti odškrinemo vrata za neku drugačiju sadašnjost, a onda budućnost. Tko zna što sve stoji pospremljeno u našoj škrinjici čežnja a nije imalo mjesta od sastanaka, posla, nabavki, društvenih događanja, vijesti i prevrtanja tema po društvenim mrežama.
Ovo je vrijeme povlačenja, slušanja svog unutarnjeg Ja i svog tijela. Vrijeme uporišta, uravnoteženja intuitivne energije, koje su sada pod opsadom vanjske stvarnosti. Vrijeme je kada su zapreke između svjesnog i podsvjesnog uma manje i omogućuju da proširimo svijest. Iako je ova faza introvertirana, nije negativna. Možemo se lako povezati s osjećajem prihvaćanja i povezanosti sa sobom i drugima. Vrijeme je mirovanja i nastajanja, prije još jednog novog prodora svijesti. Uporišna točka između ponovnog prodora u svijest. I svijet. Uporišna točka između kraja jednog i početka drugog, novog ciklusa. Sve svjetovno postaje manje važno. Postaje bitno ono iznutra. Jesmo li spremni?
Jane Kramar
Psihoterapeut
Sinergija Uma Tijela i Emocija
Body Empathy way of Living
