Više ne planiram, samo se prepuštam.
Magistra sam kineziologije, s dugogodišnjim edukacijama u području psihoterapije, kreirajući tako godinama modernu kineziologiju koja spaja pokret i emociju. Tijelo oduvijek nije samo fizičko tijelo, ali to su, čini se, znanja koja su se u modernom društvu “sakrila”.
Od svih diploma koje imam, jedna je ona najvažnija, koju sam pribavila dubokim zaronom u samu sebe. To je ona da vjerujem sebi i alkemiji emocija na kojima sam “doktorirala”.
Za mene ne postoje teorije zavjere, niti sam ikada pripadala ekstremnim skupinama, jer u konačnici sve je yin i yang u životu, a svi znamo da je samo život u ravnoteži onaj kojem težimo živjeti, i to baš u svemu. Postoji samo jedna istina, a mnogo perspektiva iz kojih svatko gleda u svoju “istinu”. Štoviše, baš sve je to legitimno i znanstveno dokazano. Postoje različite razine svijesti koje zbog toga neki mogu, a neki ne mogu živjeti. I to je sasvim ok.
Body Empathy, koji je moji osobnim rastom prije puno godina, jer sam baš sve istraživala na sebi samoj, tek danas dostiže one značajne dubine, ili razine svijesti. Povezao znanost i duhovnost, odnosno tjelesno orijentiranu psihoterapiju, koja nas vodi u sinergiju uma, emocija i tijela, modernu kineziologiju i kvantnu fiziku. Kvantnu fiziku o kojoj je još pričao veliki Tesla, čija su znanstvena dostignuća stvarnost samo za one koji su ostali blizu sebe. Kad kažem blizu sebe, prvenstveno mislim na one koji ne studiraju da bi svakom diplomom, i to nažalost potpuno nesvjesno, namirivali osjećaj nesigurnosti, nastavljali obiteljsku tradiciju, vježbali samopouzdanje ili ono najčešće dobivali status u društvu. Sve se to događa iza kulisa, duboko u našoj nesvijesti, a o tome zbore svi oni koji su istraživali tko smo i zašto smo takvi kakvi jesmo. Body Empathy nas vraća doma, nama samima i našoj vlastitoj unutarnjoj snazi koju smo putem života izgubili, a koja nam silno treba sada.
Vjerujem i podržavam svako zdravo medicinsko dostignuće, ali u placebo vjerujem više nego u farmaceutsku industriju.
Moji su roditelji svoj placebo izvježbali baš na lijekovima. Posebno mama, no danas vidim koliko je zapravo tatin skriveni strah, bio još puno veći. Njihova posebna povezanost s lijekovima u meni je stvorila averziju.
U ranom sam djetinjstvu, baš kao i moja kći Eva, bila često bolesna. Danas znam i zašto. Kako to obično obiteljski ide, nosiš isti obrazac ponašanja pa je čak moguće da putem odabereš i suprotno. Zahvalna sam što sam u ovom slučaju, u zrelijoj dobi, tada potpuno nesvjesno, baš odabrala suprotno. Znala je to i moja duša kada je odlučila vjerovati sebi.
Eva i Ana
No, zapis u tijelu bio je isti kao mamin i tatin pa sam tako s Evom u prvim godinama njenog života učila o svemu ovome o čemu danas mogu pričati. Nisam jedna od onih koji ne vjeruju medicini. Predivno je što je toliko toga dobroga otkriveno da bismo danas uz savršenu simbiozu istoka i zapada, čini se, mogli živjeti “zauvijek.”
No, uvijek je isto to razdvajanje umjesto povezivanja. I zašto ne bismo, osim što uklonimo posljedicu, otkrili i uzrok problema? Tako bismo zauvijek bili slobodni, jer samo tamo gdje prestaje borba, započinje sloboda.
Zapadnjaci su grabili velikim koracima naprijed ni ne razmišljajući da putem još više nazaduju. I to je jedna, jedina istina. Način života kojim živimo oduzeo nam je ono najvažnije – sebe same i to baš u svemu. I to je odgovornost koju trebamo preuzeti i polako krenuti nazad, da bismo ponovo išli naprijed. Samo usporavanjem ubrzavamo.
Danas za sve uzimamo lijekove. Čak i one koji nam ni ne trebaju, jer iz moje “struke” ili poziva, sami se možemo naučiti opuštati i umirivati mozak, ali i relaksirati mišiće. Tu nam tabletice doista ne trebaju. Još kad k tome dodamo i emocije, sigurna sam da bi mnogim empatima objasnili kako anksioznost ne vodi nužno u depresiju. Ona je potpuno legitimna i svi je osjećamo, a umjesto hormona sreće u tableticama, terapija plesom ili bilo koja sportska aktivnost koju redovno prakticiramo s osjećajem ugode, itekako je dobra stimulacija naših hormona i najučinkovitija tehnika povratka sebi.
I tako sve što gledamo danas posljedica je odrezivanja od vlastitih emocija i ranih trauma. Tužno, ali istinito. U svijetu gdje su emocije straha, srama i krivnje, jače od ljubavi, gdje sve ono izvana, vrijedi i vrednuje se, štoviše, preporučuje se više od onoga iznutra, gdje se razvija umjetna, a ne njeguje prirodna inteligencija i to sve s ciljem podjele umjesto povezivanja…
Ne morate se složiti sa mnom, ali zar toliko više nemamo sebe? Mogu samo zaključiti da smo jako hrabri kad koračajući ovako naprijed, idemo natrag, neki svjesno, neki nesvjesno, no rezultat je isti.
Šamani, tehničari svetog, razumjeli su kako funkcionira svijet medicine, koji mi tek danas počinjemo naslućivati putem moderne fizike, jer smo baš ta znanja, eto putem izgubili, a “matrix-u” nije bilo u interesu tu tajnu pričati. Izgubili smo sebe, a to je ono najvažnije što su šamani imali.
Danas se uči kako nastaju psihosomatske bolesti, no ne razmišljamo kako nastaje i što je potrebno za psihosomatsko zdravlje. Gledamo zbog toga kroz mikroskope s krive strane i, kako kaže Alberto Villoldo, kubanski psiholog, antropolog i doktor znanosti, koji je i sam imao iscjeljujuće iskustvo, prvo što moramo iscijeliti je neznanje.
Sve je više znanja, a sve manje mudrosti, jer, ponavljam, nemamo sebe. Informacije su znati dati dijagnozu i kako ste bolesni, no mudrosti će nam pomoći da spoznamo zašto smo bolesni i kako ozdraviti.
I sad je ključno, povezivanje, a ne razdvajanje, jer karcinom će zapadna, fantastična medicina svim tehnologijama odstraniti. On će se operirati ili spaliti, ali nam neće dati spoznaju o tome zašto i kako smo oboljeli. To će nam reći mudrosti šamana, jer divno je, kako kaže Alberto, ako nas ugrize zmija uzeti protuotrov, no šamani će nas vratiti natrag da saznamo zašto nas je ta zmija ugrizla.
Živimo da bismo radili, a da pritom posao koji radimo, najčešće, ne volimo. Slobodnog vremena gotovo i nemamo, više ne uživamo, sve se više desocijaliziramo, a o prioritetima i da ne pričamo. Um nam je otvoren samo za “nove tehnologije”, a srce zatvoreno.
Zdravlje je odraz i naše povezanosti s prirodom i u konačnici sa samim sobom. Odraz je onoga u što i koliko vjerujemo, kako i zašto opraštamo, koliko zahvaljujemo, ali je i odraz podsvjesnih uvjerenja koja od ispod nosimo. Svako uvjerenje koje imamo najveći je prorok našoj budućnosti, jer će se sve u što vjerujemo, i ono svjesno, ali i nesvjesno, zaista ostvariti.
I pitam se samo koliko će još vremena proći, koliko će se štete nanijeti dok ne se ne odlučimo preuzeti onu jedinu odgovornost koju doista trebamo preuzeti.
To zasigurno nije ona iz prostora krivnje ili straha koju trenutno preuzimamo, to je ona za naše zdravlje koje ne bi smjelo biti u rukama nikoga, osim nas samih ako o njemu razmišljamo dok živimo, ne kad se razbolimo.
Stoga, budimo odgovorni i vratimo se k sebi i prirodi jer svi odgovori koje trebamo su u nama samima.
